Bio je društveni fenomen, veći od sporta, rase i religije. Promijenio je Francusku

ZINEDINE ZIDANE vodio je Francusku do naslova svjetskog prvaka 1998. i ujedinjenja nacije rastrgane rasnim i religijskim razlikama. Imigranti su zbog njega postali bitni.

Главная страница » Bio je društveni fenomen, veći od sporta, rase i religije. Promijenio je Francusku

TADA su ga zvali Yaz. Bio je 10-godišnji dječak iz betonskih nebodera sjevernog Marseillea koji je gledao kako Francuska igra na Svjetskom prvenstvu 1982. godine i čije su skromne želje bile imati kožnu nogometnu loptu i bicikl, a ne Zlatnu loptu i besmrtnost. Znamo ga kao Zinedinea Zidanea, Zizoua, čovjeka koji je konačno ispunio san Les Bleusa o svjetskom naslovu u ljeto 1998. godine te izazvao euforiju u naciji ujedinjenoj uspjehom svoje nogometne momčadi, piše BBC Sport.

Nije uvijek bilo tako za Zidanea. Alžirski imigrant druge generacije prvi put je okusio nogomet u općini La Castellane, gdje je nezaposlenost bila visoka, a mogućnosti male. Pridružio se svom prvom klubu iste godine kada je francuska reprezentacija pretrpjela katastrofalan polufinalni poraz od Njemačke nakon izvođenja jedanaesteraca u Sevilli.

Ni u Francuskoj nije uvijek bilo tako. Zemlja uznemirena rasnim napetostima bila je podijeljena oko pitanja imigracije. Ekstremno desni političari poput Jean-Marie Le Pena tvrdili su da je momčad sastavljena od igrača iz Nove Kaledonije, Španjolske, Kariba, Senegala, Gane, armenskog, portugalskog i argentinskog podrijetla i da ne predstavlja francusku naciju.

No, dok se više od milijun veselih obožavatelja okupilo na Champs-Élyséesu kako bi proslavili uspjeh svojih novookrunjenih heroja 1998. godine, lice sina sjevernoafričkog skladištara prikazivalo se na Slavoluku pobjede: “Merci, Zizou, Zidane predsjednik!”

Klinac zvan Yaz, onaj koji je brusio svoj zanat na prašnjavim ulicama u Marseilleu, zabio je dvaput u pobjedi 3:0 protiv Brazila u finalu na Stade de Franceu, postavši zauvijek miljenikom nacije – njihovim nogometnim idealom.

“Čak i ako sanjate o tome, razmišljate o tome, želite to učiniti, ipak govorite sebi da to nije moguće. I zato sam poslije rekao da u mom životu više ništa neće biti nemoguće”, rekao je Zidane.

“Le collectif” s proćelavim idolom u glavnoj ulozi

Budući da se nije uspjela plasirati na prethodna dva Svjetska prvenstva, pritisak na francusku reprezentaciju u pripremama za 1998. bio je golem. Aime Jacquet preuzeo je nacionalnu momčad u siječnju 1994. godine, nakon što nije uspjela izboriti turnir u SAD-u, a Zidane je debitirao tog kolovoza.

Čudesna 22-godišnja zvijezda Bordeauxa ušla je s klupe i dvaput zabila u remiju s Češkom 2:2, a Jacquet je primijetio nešto posebno – unutarnju viziju i poriv.

“Zidane je bio neobičan i izuzetan, ali još nije imao utjecaj, još nije dobio svoju osobnu auru. Igrao je nogomet da bi uživao, imao je iznimne vještine. Iako nije bio baš momčadski igrač, kada je došao u reprezentaciju, pridružio se drugim talentima koji su ga odveli na nacionalnu razinu”, rekao je Jacquet.

Do EP-a 1996. godine Zidane je postao Jacquetov playmaker, preuzimajući poziciju od Erica Cantone nakon devetomjesečne zabrane za nogometaša Manchester Uniteda zbog udaranja navijača. Francuska je stigla do polufinala u Engleskoj.

Ali dok su Les Bleus oscilirali od turnira do turnira, mediji su se počeli okretati protiv izbornika reprezentacije. S nadolazećim Svjetskim prvenstvom na domaćem terenu to je izbijalo u prvi plan. Sportske novine L’Equipe predvodile su pozive da se Jacqueta smijeni. Mediji su Jacqueta označili kao “loše pripremljenog” i “zastarjelog”, a nemilosrdna priroda negativnog izvještavanja bila je takva da su se čak i neki igrači kolebali.

Ali Jacquet je bio uporan, a kampovi za trening u Alpama pomogli su njegovanju “le collectif” filozofije solidarnosti, timskog rada i velikodušnosti, s vodećom ulogom jednog čovjeka – Zidanea.

“Poznajem Zidanea otkad smo bili djeca, igrali smo zajedno. Vrlo brzo sam shvatio da je za njega super što je ključni igrač, on će kontrolirati utakmicu”, rekao je za BBC bivši francuski branič Lilian Thuram, te dodao:

“Shvatili smo da je Zidane igrač koji će napraviti razliku. Svi smo imali svoje uloge, ali on je bio taj koji će nas doista odvesti na višu razinu. Da bismo osvojili Svjetsko prvenstvo, trebalo je da do kraja radimo svoj posao kako bismo omogućili Zidaneu da zablista.”

Zizou je bio pomalo ćelavi idol, relativno je kasno procvjetao ili, bolje rečeno, njegov talent ostao je neotkriven sve dok ga Cannes nije doveo kao tinejdžera i dao mu platformu na kojoj je mogao napredovati.

Do Francuske 1998. stigao je u Juventus preko Bordeauxa, etablirao se kao jedan od najmoćnijih europskih veznjaka, tehnički uzvišen stigao je na turnir nakon dvaju uzastopnih scudetta i kao finalist Lige prvaka.

“Ono što on može učiniti nogama, neki ljudi ne mogu čak ni rukama. Bio je jednostavno čaroban. Ponekad kad se igra s loptom, čini se kao da pleše”, rekao je Thierry Henry u BBC-jevom dokumentarcu “Francuska: crno, bijelo i plavo.”

Krhki temperament

Prikladno, Francuska je započela svoj turnir u petak navečer u Marseilleu na Stade Velodromeu, gdje su se šepurili Zidaneovi idoli iz djetinjstva Jean-Pierre Papin i Enzo Francescoli – po potonjem je nazvao svog najstarijeg sina – i preko puta kvarta u kojem je kao dječak sanjao igrati na Svjetskom prvenstvu.

Zidane, s lepršavim plavim dresom s brojem 10 koji je visio labavo preko njegovih širokih bijelih hlačica, izveo je korner na glavu prijatelja i bivšeg suigrača iz Bordeauxa Christophea Dugarryja. Francuska je tako povela 1:0 protiv Južne Afrike. Njih dvojica su otišla različitim putevima nakon što se zajednički prelazak u Blackburn Rovers nije uspio ostvariti. Francuska je u konačnici pobijedila 3:0.

To je malo smirilo nervozu, francuska reprezentacija vratila se u svlačionicu osjećajući se jača i u poletnom raspoloženju. Pjevali su i plesali nakon što su uspješno pokrenuli svoju kampanju.

Šest dana kasnije na redu je bila Saudijska Arabija na Stade de France u Parizu, sa Zidaneom ponovo u najboljem izdanju. Suparnik je ostao s 10 igrača, a on je vješto dodao niz liniju još jednom bivšem suigraču iz Bordeauxa, Bixenteu Lizarazuu. Lijevi bek je pronašao Henryja za prvi pogodak Francuske prije kraja prvog poluvremena.

Jacquet je zamolio svoju momčad da ostane spokojna, da ne bude isključenih i izgledalo je da će sve biti u redu kad je David Trezeguet postigao drugi pogodak u nastavku. Ali u preostalih 19 minuta Zidaneov krhki temperament se slomio i faulirao je saudijskog veznjaka Fuada Amina tijekom prilično bezazlenog dvoboja.

Nacija je zastala, kolektivno udahnuvši, prije nego što je meksički sudac Arturo Brizio Carter pokazao Zidaneu crveni karton, koji je domaća publika dočekala zvižducima i podrugivanjem. Nakon uputa tadašnjeg predsjednika FIFA-e Seppa Blattera sucima da budu oštri, bio je to samo jedan od pet crvenih kartona tog dana. Tri igrača bila su isključena u remiju Danske s Južnom Afrikom.

No, to je također bio podsjetnik da kad skinete baletnu ljepotu Zidanea s Adidas Tricolore loptom u nogama, imate nezgodnog klinca iz Marseillea i sirovi bijes koji je spreman buknuti i ubosti protivnika koji izaziva.

Ispod hladne, staložene ličnosti na terenu, Zidane je bio osjetljiv na svoju obitelj i nasljeđe. U Cannesu je udario suparničkog igrača koji se rugao njegovim geto-korijenima i proveo te prve dane učeći kako se boriti protiv svog temperamenta.

Isključenje je bilo jedno od 14 crvenih kartona u njegovoj karijeri, od kojih je posljednji ostao najzloglasniji od svih – Zidaneov posljednji čin kao nogometaša bio je udarac glavom u talijanskog braniča Marca Materazzija u porazu Francuske od Italije u finalu Svjetskog prvenstva 2006. godine.

Slika njegovog poniznog lika kako se kreće pored trofeja svjetskog nogometnog prvaka na berlinskom Olympiastadionu zauvijek će biti urezana u njegovu ostavštinu.

Zidane je u Parizu zurio u suca koji je mahao rukama i pozivao veznjaka da napusti teren. Francuz je pognuo glavu i krenuo prema bočnoj liniji, donje usne čvrsto navučene preko gornje, ravno pored Jacqueta koji nije ni pogledao svoju zvijezdu.

Tadašnji 26-godišnjak je skinuo svoju majicu, bacio je preko poda svlačionice iza sebe i stao na trenutak, a zatim je sjedio s glavom u rukama, sam i odsječen od buke izvana dok su Henry i Lizarazu dovršavali pobjedu 4:0 protiv Saudijske Arabije.

“Kad sam se vratio u svlačionicu, osjećao sam se užasno jer sam iznevjerio svoje suigrače i morao propustiti utakmice. Nisam se osjećao dobro zbog toga”, rekao je Zidane.

Thuram nije krivio svog suigrača: “Nema potrebe da igrač priča ili da pričaju ostali igrači oko njega, to su stvari koje se događaju i svi su se okrenuli tome kako to prevladati. Kako pobijediti bez Zidanea?”

Izvan kampa, to je bila mrkva za Le Pena i njegove pristaše. Unutra, Jacquet je bio zabrinut. Francuska je izgubila svoju zvijezdu na dvije utakmice.

Prva od njih bila je posljednja utakmica skupine u kojoj je Francuska, osiguravši već nastavak natjecanja, pobijedila 2:1. Ali u sljedećoj utakmici osmine finala susreli su se Francuska i Paragvaj. Zabrinuti Zidane promatrao je dvoboj sa strane. Na kraju je njegova momčad uspjela proći zahvaljujući zlatnom golu Laurenta Blanca u produžetku.

Ako je Paragvaj predstavljao problem, kako će Francuska proći protiv Italije, koja se može pohvaliti Paolom Maldinijem i Fabiom Cannavarom u obrani te Christianom Vierijem i Zidaneovim suigračem iz Juventusa Alessandro del Pierom u napadu?

Zizou se vratio. Dvaput je izbjegao zadnju liniju Azzurra u prvim minutama, pucajući pored gola nakon blagog dodira, ali utakmica s malo prilika završila je bez golova nakon produžetaka.

Od glave do pete u francuskoj rezervnoj bijeloj opremi – baš kao one kobne noći osam godina kasnije protiv istog suparnika – konačno je matirao Gianlucu Pagliucu nakon što je utakmica otišla u izvođenje jedanaesteraca. Poslao je talijanskog vratara u krivi smjer samouvjerenim udarcem. Podigao je ruke prema navijačima.

Lizarazuov loše izvedeni jedanaesterac zaustavio je Pagliuca, ali je Fabien Barthez odmah obranio šut Demetria Albertinija, prije nego što je Luigi di Biagio poslao odlučujući udarac u gredu.

Francuska reprezentacija izjednačila je uspjeh Michela Platinija, Alaina Giressea i drugih iz 1982. godine, a u zemlji se stvarala karnevalska atmosfera. Stotine navijača pozdravljalo je momčadski autobus dok je prolazio kroz gradove i sela, a igrači su počeli primjećivati da ih raznolika francuska populacija bodri bez iznimke.

“Afrikanci, Alžirci, Arapi, Marokanci, svi su bili na svojim prozorima s francuskim zastavama, miješali su se s Francuzima i svi su zajedno pjevali i svi su imali lica obojena u plavo, bijelo i crveno”, rekao je branič Marcel Desailly za BBC-jev dokumentarac koji je pratio Francusku na turniru.

Slavlje se nastavilo jer je desni branič Thuram postao nevjerojatan heroj u polufinalnoj pobjedi nad Hrvatskom 2:1, koja je Francusku odvela u njeno prvo finale Svjetskog prvenstva. Predsjednik Jacques Chirac, odjeven u francuski dres, ušao je u svlačionicu nakon pobjede, rukovao se sa Zidaneom i poljubio Barthezovu glavu, dok je cijela zemlja bila uronjena u nogometno ludilo.

Pobjeda koja je promijenila naciju

Francuska protiv Brazila bilo je finale koje su svi željeli, uključujući i bivšeg predsjednika UEFA-e Platinija, koji je godinama kasnije rekao kako su malo varali da ove dvije reprezentacije ne budu na istoj strani ždrijeba. Igrači su osjetili iščekivanje nacije kako su se približavali stadionu.

“Iznenadili su me ljudi na ulici. Crni, bijeli, smeđi. Bio sam u autobusu, na stražnjoj strani, okrenuo sam se i pogledao iza i mora da nas je pratilo više od 500 motora. Bilo je nevjerojatno, stvarno nevjerojatno”, rekao je Zidane.

Dok je Zidane možda bio idol svoje nacije, Brazilci su imali svoju globalnu superzvijezdu u Ronaldu, koji je već bio postigao četiri gola tijekom turnira. Međutim, na dan utakmice do francuske svlačionice stigle su glasine da je napadač milanskog Intera bolestan i da neće nastupiti.

“Svi smo bili uvjereni da je to trik Brazilaca kako bi nas uvjerili da Ronaldo neće moći igrati. Mislili smo kako nema šanse da Ronaldo ne igra, da samo izmišljaju ovo kako bi nas pokušali prevariti”, objasnio je Thuram.

Kasnije se pokazalo da je Ronaldo tog dana patio od grčeva. Probudio se nesvjestan što se dogodilo, a nakon nekoliko testova i dosta rasprave dobio je zeleno svjetlo da nastupi za momčad Maria Zagalla.

“U ovakvim utakmicama male stvari mogu napraviti razliku. Tko zna, da je Ronaldo bio na 100% svojih sposobnosti i da se osjećao dobro, možda bi Brazil pobijedio”, dodao je Thuram.

Brazilski 21-godišnjak nije bio ni blizu svojih najboljih igara te večeri u sjevernom pariškom predgrađu Saint-Denisu, a nije bio ni Brazil. Ali zato je Zidane bio sjajan. Pružio je svoju najbolju predstavu na turniru kada je bilo važno – kasnije te godine će biti okrunjen za najboljeg igrača svijeta i dobiti Zlatnu loptu.

Kultni francuski plavi dresovi plesali su između žute boje Brazila. Za neutralne je to bila nogometna nirvana. Za navijače čija su lica bila ispisana trobojnicama bila je to ekstaza.

Gipko Zidaneovo tijelo klizilo je po Stade de Franceu, a Adidasove kopačke Predator Accelerators jedva su doticale travnjak dok je proigravao Stephanea Guivarc’ha. A onda, nakon 27 minuta, bum! Playmaker visok 185 cm izdigao se iznad Leonarda, dočekao ubačaj Emmanuela Petita s lijeve strane i glavom poslao loptu iznad vratara Claudija Taffarela. Stadion je bio u deliriju.

“Ovo je nešto na čemu smo radili unaprijed. Jacquet nas je naučio da je Brazil vrlo slab u obrani protiv kornera i da ćemo imati stvarno dobru priliku ako izvedemo ispravan udarac”, rekao je Thuram.

Zidane je skočio na reklamne panoe s podignutim rukama prije nego što je sletio s druge strane i zamahnuo u znak pobjede kao da je dobio napornu razmjenu u Roland Garrosu.

Devetnaest minuta kasnije, u sudačkoj nadoknadi prvog poluvremena, borbeni kapetan Brazila Dunga završio je na zemlji zbog Zizouove divlje snage i želje da dođe do lopte koju je iz kornera s desne strane poslao Youri Djorkaeff.

Opet je Francuz glavom došao do lopte i poslao je kroz noge Roberta Carlosa na prvoj vratnici za udvostručenje vodstva domaćina. Ovaj put je ljubio svoj francuski dres.

“Imati Zinedinea Zidanea koji tako dobro igra očito je bilo nevjerojatno važno za nas. Bio je odlučujući igrač. Veliki igrači uvijek čine razliku u velikim utakmicama”, rekao je kapetan Didier Deschamps.

Jacquet je u pauzi pozvao na staloženost u svlačionici. Zidane je ležao na podu, bez majice, a noge su mu visjele preko klupe. Ali dva žuta kartona nakon nastavka za Desaillyja prijetila su da poremete francuski juriš prema slavi.

Sjećanja na 1982. nazirala su se sve dok Petitov pogodak u 93. minuti nije otvorio slavlje u zemlji. Igrači su se mogli zagrliti, plesati, plakati i uživati u obožavanju.

Thuram se sjeća zabave u svlačionici, koja se nastavila u autobusu na povratku u hotel, iako je morao rano otići kako bi sinu Marcusu sljedećeg jutra dao njegovu bočicu. Zidaneovo lice obasjalo je Slavoluk pobjede i više od milijun ljudi okupilo se na Champs-Élyséesu, mašući zastavama, sjedeći na automobilima u pokretu i viseći s rasvjetnih stupova, pjevajući I Will Survive u kolosalnom izljevu emocija.

Dva dana kasnije, Zizou i ekipa bili su gosti u rezidenciji francuskog predsjednika na vrtnoj zabavi povodom Dana Bastille, kako bi primili lente Legije časti.

Momčad je dobila nadimak “Black, Blanc, Beur” (crni, bijeli, sjevernoafrički) od strane nekih, a “Rainbow Team” od drugih zbog njihovog raznolikog sastava. I barem na trenutak, njihov uspjeh ujedinio je zemlju koja je bila suprotstavljena oko pitanja imigracije i diskriminacije.

“Ta pobjeda 1998. dala je ljudima veću hrabrost i želju da progovore o jednakosti i nepravdi te da traže veću ravnopravnost”, rekao je Thuram, koji je napisao nekoliko knjiga i pokrenuo vlastitu zakladu za obrazovanje protiv rasizma.

“Te 1998. također je bila 150. obljetnica ukidanja ropstva u francuskim kolonijama, tako da je ovo bio važan, simboličan trenutak koji možda nije bio percipiran u to vrijeme”, dodao je Thuram.

Popularnost francuskog predsjednika Chiraca je porasla, a premijer Lionel Jospin nazvao je to “najboljom slikom našeg jedinstva i različitosti”, iako su neki smatrali da je licemjerno i oportunistički od političara iskorištavati pobjedu na Svjetskom prvenstvu. To također nije učinilo da francuski problemi nestanu, jer na predsjedničkim izborima četiri godine kasnije Le Penova stranka Nacionalna fronta bila je druga.

Thuram kaže da je važnost francuske pobjede legitimizirala pitanja oko toga tko može predstavljati zemlju i isticala pitanja oko različitosti.

“Ako pogledate sastav francuske momčadi i svu raznolikost, činjenicu da su igrači iz različitih sredina mogli predstavljati Francusku i nastaviti pobjeđivati, bila je to vrlo snažna poruka koju je trebalo poslati društvu. To nas je natjeralo da pogledamo druga područja društva u kojima su etničke manjine bile nedovoljno zastupljene i da razmislimo mogu li i one imati koristi od te raznolikosti”, rekao je Thuram i nastavio:

“To je doista zacementiralo činjenicu da može doći do preispitivanja dominantnih modela francuskog identiteta i razmišljanja o tome na različite načine. To je bilo najvažnije nasljeđe 1998. godine – razmišljanje o inkluzivnijoj Francuskoj. Ovo je važno jer postoje ljudi koji žele zatvoriti vrata ovim raspravama ili vratiti vrijeme unatrag”.

Društveni fenomen koji nadilazi sport, rasu i religiju

Sramežljiv, skroman, povučen, ponosan na svoje obiteljske korijene u regiji Kabylie u Alžiru i nimalo kontroverzan izvan terena, Zidane je rijetko izražavao vlastita politička stajališta. Kako je izjavio njegov brat Nordine, ima “previše morskih pasa koji ga žele iskoristiti za političke ciljeve”.

Zidane je bio društveni fenomen, njegova uloga u pobjedi Francuske na Svjetskom prvenstvu i ono što je to značilo za zemlju u kulturnom oslobođenju i sportskom trijumfu postalo je poznato kao “L’effet Zidane” – Zidaneov efekt.

Nadilazio je sport, rasu i religiju, umjetnici su slikali playmakerovo lice na golemim uličnim muralima i ispred Michaela Jordana proglašen je najvećim svjetskim sportašem svog vremena.

“Ono što primjećujete kod Zidanea je veće samopouzdanje i sigurnost na terenu, povjerenje u vlastitu sposobnost da igra ključnu ulogu unutar momčadi. To je postajalo sve jače i jače kako se njegova karijera razvijala,” rekao je Thuram za BBC i dodao:

“Ima snažnu osobnost, liderske kvalitete, samopouzdanje u svojim odlukama i inteligenciju u igri – ne bi mogao biti vrhunski igrač da sve to nije imao.”

Zidane je možda pomogao promijeniti Francusku, ali u srcu je ostao dječak iz Marseilleovih stambenih zgrada koji je zadržao stare prijatelje i obitelj blizu sebe i divio se svom ocu Smailu, koji je propustio finale Svjetskog prvenstva kako bi se brinuo o svom unuku Luci.

“Tata me uvijek učio da budem pun poštovanja u životu. To je bila najveća riječ u njegovom rječniku. Rekao je: ‘Vidjet ćeš, ako budeš imao respekt, ako budeš dobar i ako budeš radio, stići ćeš daleko.’ Zapravo, nije pogriješio”, rekao je Zidane za New York Times nakon francuske pobjede te dodao:

“Kad si mlad, mislim da u određenom trenutku jednostavno moraš zašutjeti. Budi iskren, tu si da učiš. Ne dopusti nikome da te gazi, ali idi polako i čekaj. Nisam otvarao usta kao dijete. Želio sam uspjeti.”

Source: index.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.