Intervju s prvim čovjekom UEFA-e: ‘Nema većih emocija prema nekom klubu od onih prema Hajduku. Obožavam dalmatinski mentalitet, moraš ga razumjeti…‘

Krema europskog nogometa je na Hvaru, najsunčaniji otok danas je domaćin sastanka Izvršnog odbora UEFA-e, u jednoj od najpoznatijih lokalnih znamenitosti Arsenalu. A domaćin najmoćnijih ljudi kontinentalnog nogometa je Aleksander Čeferin, ne samo kao predsjednik UEFA-e nego i kao – domaći. Na Hvaru…

Главная страница » Intervju s prvim čovjekom UEFA-e: ‘Nema većih emocija prema nekom klubu od onih prema Hajduku. Obožavam dalmatinski mentalitet, moraš ga razumjeti…‘

Krema europskog nogometa je na Hvaru, najsunčaniji otok danas je domaćin sastanka Izvršnog odbora UEFA-e, u jednoj od najpoznatijih lokalnih znamenitosti Arsenalu. A domaćin najmoćnijih ljudi kontinentalnog nogometa je Aleksander Čeferin, ne samo kao predsjednik UEFA-e nego i kao – domaći. Na Hvaru je Čeferin baš kao doma, već više od dva i pol desetljeća dolazi u Zavalu, malo mjesto na južnoj strani Hvara u kojem ima i kuću. U ekskluzivnom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju između ostalog otkrio nam je zašto je hrvatski otok njegov drugi dom, zašto je ugostio nogometne moćnike, ali i zvijezde s kojima će danas na terenu NK Hvara i zaigrati s lokalnom djecom.

– Svi su oni oduševljeni vremenom, Hvarom, jednostavno ne mogu vjerovati koliko je ovdje lijepo. Za mene je u rujnu ovdje najljepše. Mislim da sam prvi put ovdje došao 1996. ili 1997. godine i nekako se jednostavno brzo zaljubiš u Hvar. Od tada dolazimo ovdje i svaki put nam je sve bolje – priča nam Čeferin.

Je li to bila ljubav na prvi pogled?

– Apsolutno. Odmah kada smo došli znali smo da ćemo doći i sljedeće godine.

Koliko vremena godišnje provedete na Hvaru?

– Prije sam bio mjesec dana ljeti, te još u listopadu i za 1. svibnja, a sada je to malo teže ljeti, pogotovo ako imamo natjecanja. Ovog ljeta smo imali ženski Euro pa nisam mogao biti toliko, pa sam bio tri tjedna. Uz to pokušam još van sezone doći poneki vikend. Malo je daleko i komplicirano za doći, iz Ljubljane mi treba osam sati, ali kada ovdje dođem stres nestane. Pogotovo u Zavali.

Kako ste prvi put došli u Zavalu?

– Spletom okolnosti. Neki prijatelji su rekli da idu tamo pa smo i mi išli s njima. A 2013. smo tamo kupili kuću.

Nakon toliko godina sada vas i mnoga prijateljstva vežu za Hvar?

– Imam puno prijatelja tu, ali ne bih ih sada nabrajao jer se plašim da ću nekog zaboraviti. Poznajem praktično sve ljude u Zavali. Bili su svi ponosni kada sam postao predsjednik UEFA. Svi pitaju hoću li doći u Zavalu, a ne mogu jer je „ludnica” oko Izvršnog odbora – priča nam Čeferin.

– Znam Hvar i moje ljude u IO-u koji putuju po svijetu, ali nisu poznavali Hvar. Tek sada svi oni znaju o čemu sam im pričao. Ovo je super promocija. Zašto ne bismo radili promociju po ovakvim malim mjestima u Europi. Ne moramo uvijek imati sastanke u Londonu, Frankfurtu, Berlinu ili Parizu. Tu su biznismeni svjetskog glasa. Možda će tu doći samo na odmor, ali možda će i u nešto investirati. Mislim da to dugujem Hvaru.

Što Vam se to posebno sviđa na Hvaru?

– Specifična je tu atmosfera, moraš razumjeti dalmatinski mentalitet. Ljudi su tu dosta iskreni, ali nisu uvijek gostoljubivi. Ako te vole onda te vole, a ako te ne vole onda ni u restoranu nisi baš… Ja volim taj mentalitet. To je vjerojatno čudno za neke koji su navikli da su svi stalno ljubazni.

To nije nekakav umjetni mentalitet, ljubaznost, nego su ljudi takvi kakvi jesu i gotovo?

– Apsolutno. Evo primjera koji bi izludio nekog zapadnjaka. Nestalo mi je struje u kući u Zavali. Nisam mogao ni ujutro popiti kavu. Zvao sam HEP i rekli su mi da će struja doći za sat vremena, u 10. Prošlo je 10, pa i 11 i dalje nije došla struja. Zvao sam ih opet da pitam kad će struja, a čovjek mi s druge strane kaže: „S kim ste vi pričali? Jel‘ bio Ante? Ma Ante laže!”. Ha, ha… Nekog normalnog to izludi, meni je to simpatično! Teško je i nekog ljeti naći da ti nešto popravi. Ovog ljeta sam htio ići u jedan restoran, bio je petak u srpnju, a oni su sve radnike poslali na odmor. Ja ovdje uživam, opustim se.

Lovite li ovdje ribu, ronite?

– Ne, samo se bavim sportom, trčim svaki dan, plivam. Idem ujutro u lokalni restoran dok su tamo samo domaći ljudi. To što tamo sjedim dva sata na kavi mi je relaksacija. I slušam priče, svi sve znaju, recimo kako bi se trebala promijeniti Liga prvaka.

Vjerojatno i što bi trebalo napraviti u Hajduku?

– Svi sve znaju. Ali su odani. I, ako se gubi, opet je netko drugi kriv.

Volite li nešto posebno pojesti od dalmatinskih specijaliteta, popiti dalmatinsko vino?

– Najviše volim otići u restoran „Davor”, imaju super ribu, lokalne stvari. Kažu mi i kad za sebe nešto kuhaju, jer ja sam tu već kao domaći. Volim sve morsko, meso ne jedem, samo divljač. Nije Zavala selo za svakog jer stvarno tamo nema ništa, ali teško je kad si u velikom gradu, pogotovo sada kad si u centru pažnje. Tamo je mir. Imamo i malo maslina, dobijemo od njih 12 litara ulja. Dalmatinska vina su malo jaka, ali u ovih 26 godina puno se to promijenilo. U početku su bila slabija, sad su već top. Jaka su jer je puno sunca, moraš se čuvati da ne popiješ previše.

U djetinjstvu ste navijali za Hajduk?

– Otac nije bio neki ljubitelj nogometa, a ja sam navijao za Hajduk, još uvijek sam simpatizer. Ne znam zašto se odlučiš za neki klub. Meni su se svidjeli igrači, a možda je to bilo i do boje dresova. Sjećam se da me tata vodio u Ljubljani na utakmicu Olimpije i Hajduka. Ja sam mahao zastavom Hajduka pa je tata bio malo nervozan ha, ha.

Imate li i danas još tu zastavu?

– Ako je imam, vjerojatno je u roditeljskoj kući. Imao sam postere igrača Hajduka na zidu. Najdraži igrač mi je bio Zlatko Vujović. On je bio igrač ispred svog vremena. Od starije generacije volio sam Šurjaka, Buljana… Ne sjećam se vremena kada je Oblak igrao u Hajduku. Blaž Slišković je bio strašan igrač. Nije bio toliko brz kao Vujović koji je bio kao brazilski Ronaldo. U onoj državi i zajedničkoj ligi u Sloveniji je mnogo ljudi navijalo ili za Hajduk ili za Zvezdu, ostali za Olimpiju.

Jeste li napokon upoznali Zlatka?

– Nisam još, trebao je doći na prijateljski susret Hajduka i Šahtara na Poljudu, ali nije pa sam razgovarao samo s njegovim bratom Zoranom. Ali čujem da izgleda tako spreman da bi i sada mogao igrati.

Pratite li i sada Hajduka?

– Pratim i pričam nekad o tome s Lukšom (Jakobušićem, nap.a.). Mislim da je dobar predsjednik, ali nije lako biti prvi čovjek Hajduka, veliki je to pritisak. U Splitu svi isto sve znaju. Pričao mi je šofer koji me vozio kako je u Splitu u kafiću gledao utakmicu Hajduka i Istre. Prvo su ljudi pričali kako Livaja više ne može, a onda su kada je dao dva gola pričali: „Vidiš, ne može bez Livaje” Ha, ha. I to govori o mentalitetu ljudi. Teško da negdje ima većih emocija prema nekom klubu nego prema Hajduku. Znam da su navijači Eintrachta odlični, ali ovo ovdje je to nešto nevjerojatno.

Što očekujete da donijeti promjena formata Lige prvaka u kojoj će od 2024. godine u ligaškom sustavu nastupati 36 klubova?

– Donijet će puno zanimljivija natjecanja. Sada se u principu nakon dva kola zna tko će proći dalje, a od tada će natjecanje biti kao liga. Bit će to i za velike problem do kraja, neće biti sigurni da će se plasirati na proljeće. I sponzori i tv kuće su oduševljeni. Mislim da će to biti pogodak.

Je li to toga došlo zbog pritiska klubova koji je na koncu i doveo do pokušaja osnivanja Superlige?

– Ne bih rekao, mi smo o tome razmišljali i prije. U principu ne ispravljaš ono što funkcionira, ali možeš to usavršiti. Baš su nam veliki klubovi pričali o tome kako je problem ako nakon dva kola znaju da su prošli, da nije toliko zanimljivo. Ono što su neki veliki klubovi htjeli je to da se plasiraju u LP na principu povijesnih uspjeha, to nismo dopustili. To mora biti potpuno otvorena liga, svatko mora imati mogućnost da se plasira.

Superligu ste „ubili”. Očekujete li opet u budućnosti nekakav sličan pokušaj?

– U sljedećih 10-15 godina ne vjerujem. Vidjeli su da to nema smisla, da to navijači ne vole. To je bila tipična ideja nekih elitista koji misle da je nogomet samo biznis. Vi to znate, Hajduk je sve drugo, a nije biznis. Za mene je to završena priča. Tri kluba iz principa još nešto tjeraju dalje, ali nitko ne želi igrati s njima.

Hrvatska je viceprvak svijeta, ali nema adekvatan stadion dostojan tog statusa, Poljud i Maksimir vape za obnovom?

– Infrastruktura je u svakom slučaju sramota. Kad se to uspoređuje s uspjesima reprezentacije to je nevjerojatno. HNS je prvi koji hoće napraviti infrastrukturu, a koliko znam i hrvatska Vlada je pozitivna po tom pitanju. UEFA će pomoći sredstvima da se napravi ozbiljna infrastruktura. Vidio sam Poljud, nedavno i Maksimir, jedan je od najgorih stadiona u Europi. S Marijanom Kustićem o tome pričamo svaki dan, ima želju da se nešto napravi.

Kako je jedan odvjetnik iz „male” Slovenije postao prvi čovjek UEFA-e?

– Ljudima je bilo dosta elitizma, gdje su predsjednik i izvršni odbor činili zatvoreni krug. Nisu prije puno ni pričali sa Savezima. Ja sam imao drugačiji pristup, tako sam ih pobijedio. Vi ste prvi koji to znate, već imam 55 pisama podrške za izbore sljedeće godine, od svih Saveza. Nikad mi nije problem doći ni u veliku ni u u malu zemlju ako postoji problem i treba pomoći. Zbog njih sam tu gdje jesam. Mentalitet se promijenio.

Čini se kako će rat u Ukrajini potrajati? Što će biti dalje s ruskim klubovima i reprezentacijama koji su pod suspenzijom? Iz Njemačke vlade su zazivali istu sudbinu i za Bjeloruse?

– Odlučili smo da ruski klubovi i reprezentacije ne mogu igrati dok ne odlučimo drugačije. Pratimo situaciju svaki dan. Nadamo se da će rat što prije prestati. Što se tiče ovog drugog pitanja, ponekad bi neke vlade morale razumjeti da sportska tijela sama odlučuju o tome, a ne vlade. Kada počnu sankcije na sve strane gdje je tome kraj? Rat je rat, sve drugo je politika. Ako bude trebalo, sami ćemo o tome odlučivati. Ne treba nam to govoriti nikakva vlada.

Prošlosezonsko finale LP obilježilo je kašnjenje zbog otežanog ulaska navijača Liverpoola? Što je do toga dovelo i kako to spriječiti u budućnosti?

– Imamo nezavisnu skupinu koja se tim bavi i ne bi bilo korektno od mene to puno komentirati, pa i zato što o tome mnogo toga ne znam. Mogu reći da mi je jako žao zbog svega što se dogodilo, i da se nadam da se tako nešto neće nikad ponoviti. Bio sam na utakmici, u sobi sa španjolskim kraljem, i nisam ni znao šta se događa dok moji ljudi nisu ušli i rekli da postoji neki problem s navijačima. Nisam mnogo toga znao sve dok utakmica nije završila, tek kasnije sam čuo što se sve događalo. Za iduće finale pripremamo sve da se to više ne ponovi.

Bilo je u medijima nekih špekulacija kako navodno planirate da se finale LP u budućnosti igra i u SAD-u?

– Uz sve poštovanje prema medijima ne mogu razumjeti kako neki tako mogu izmišljati informacije. Relativno je jednostavno zvati UEFA-u i pitati, ali onda više ne možeš objaviti takvu neistinu. Mi nismo ni pričali o tome, nema planova da se Liga prvaka igra van Europe. Ja bih vjerojatno znao da smo o tome razgovarali.

Prema izračunima ovog ljeta su klubovi na svjetskoj razini potrošili preko pet milijardi eura na transfere nogometaša, a od toga je u džepovima posrednika završilo čak pola milijarde. Spremate li neke alate kako bi se to promijenilo?

– Naša nova pravila financijske održivosti kažu da klubovi do 70 posto prihoda mogu potrošiti na transfere, plaće i kompenzacije agenata. To je početak da klubovi postanu samoodrživi. Puno se pokušavalo ograničiti postotak koji ide agentima, ali to je teško napraviti jer ako ga i ograničiš ne možeš garantirati da oni ne mogu i drugačije dobiti taj novac. Mislim da je naša stvar da kontroliramo klubove, a oni trebaju pametno trošiti novac, što neki ne rade.

Kod pravila financijske održivosti se često povlači pitanje da li neki klubovi ta pravila zaobilaze napuhavanjem prihoda od sponzorskih ugovora?

– Imamo nezavisnu komisiju, eksperte koji im provjeravaju knjige. Sve države imaju svoje zakone, ali uvijek će biti netko tko će te zakone pokušavati zaobići. Mi nismo država, niti policija, ne možemo klubovima uzeti računala. Provjeravamo sve i mislim da smo dosta uspješni u tome.

Pet puta ste prošli Saharu, četiri automobilom i jednom motociklom?

– Pustinja je na neki način slična moru, opustiš se, sam si. Mnogi moji prijatelji su se tome čudili, kako mogu tih dva-tri tjedna i spavati u šatoru. Meni je to super, kao Zavala. Ni tamo mnogi ne bi išli, a ja idem već 25 godina. Sada mi je to malo teže, ne mogu zbog protokola. Išli smo prije iz Ljubljane i do Senegala automobilom. To je izazov.

Imate i crni pojas u karateu? Kada sve to stignete?

– Sada to sve malo teže ide, ali znam da sam privilegiran jer radim posao koji volim. Treniram još vikendom, od petka do nedjelje kada sam kući s trenerom Japancem. I trčim u Švicarskoj. Ovdje na Hvaru neću, opustit ću se. Čašu treba gledati kao da je napola puna. Ima u ovom poslu stresa i svega, ali da mi je netko kao djetetu rekao da ću biti predsjednik UEFA-e rekao bih da ću platiti da bih to radio! Nemam puno vremena, moja familija je ostala u Sloveniji, ali vikendom se vraćam i tad sam njihov. Kvalitet naših odnosa je čak i bolji nego prije kad bih bio kući, a opet stalno bio umoran. Sad je vikend za familiju.

Pomažete često prvom čovjeku Sportskih igara mladih Zdravku Mariću?

– Radi super stvari, drago mi jer pomagati mu. Sviđa mi se što nije nacionalist, fenomenalno mi je što su tu djeca iz Hrvatske, BiH i Srbije zajedno i svi su prijatelji. To je ono što nam treba, prijateljstvo, ljubav, razumijevanje, a ne primitivizam.

Source: slobodnadalmacija.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.