Ivan Sunara: Ljut sam na HKS, svoje neuspjehe pripisuju klubovima

Drama svih drama! E tako su mi moje kolege opisale ogled Hrvatske i Slovenije u Ljubljani. Odmah sam ih prekinuo i kazao: ‘Nije riječ o drami, nego mraku!’ Zašto to govorim odmah na početku? Iz jednostavnog razloga, sve što danas imamo posljedica je činjenice da nitko, u suradnji s ljudima koji su košarku stvarali, nije napravio dubinsku dijagnostiku. Bez tog kamena temeljca ne možeš ništa graditi.

‘Reprezentacija je najbolji pokazatelj stanja’

Imamo situaciju da se svi na lažan način prezentiraju kao spasitelji koji će reprezentativnu košarku podignuti iz mulja. Očito je kako ti koji tako misle ne mogu razlučiti da upravo reprezentacija pokazuje sve dobro i sve loše u našoj košarci. To se ne može sakriti. A mi nemamo reprezentaciju, nego pojedince koji ne mogu donijeti rezultat. Evo će skoro sedam ili osam godina da nam se stalno pod nos gura nekakva nada, usput i izgovor za izostanak rezultata.

Iskreno, moja ljutnja je usmjerena prema vodstvu Hrvatskoga košarkaškog saveza. Neću imenovati nikoga posebno, ali se zna tko što radi. Ili, da budem precizniji, tko bi što trebao raditi. Umjesto toga iz HKS-a uvijek dobijemo izgovor da je sve do klubova. Odlično! Najlakše je svoje neuspjehe prepisivati drugima bez da se bilo što napravi, program ili smjernice prema kojima će klubovi raditi jer oni su sastavni dio HKS-a. Dakle, nema hijerarhije. Trebaju se donijeti valjane odluke i stati iza njih.

Ne treba biti preveliki znalac za zaključiti kako reprezentacija nema lidera na terenu. Doslovno nemamo ni glavu ni rep, a onda se od ovakve fizionomije momčadi ne može puno očekivati. Naivno smo uletjeli u mlin dvojice igrača, Luke Dončića i Gorana Dragića, jednog od najboljih europskih bekovskih parova uopće. Na sve to naslonio se navijački trans u Stožicama.

‘Nemamo plejmejkera, a neki igrači su došli ostvariti svoje privatne ciljeve’

Očekivao sam težak poraz. Nisam ‘general poslije bitke’, ali me kao čovjeka iz košarke boli način na koji smo pali. ‘Skinuli smo gaće’ čim je krenula utakmica. To je neoprostivo. Jer, uz sav nered kojeg sam dodirnuo, u reprezentativaca je izostao nacionalni ponos kakav imamo prigodu vidjeti u drugim sportovima.

Što kazati još o utakmici? Sve se vrti oko gole istine da nemamo organizatora igre, košarkaša koji će pravovremeno pronaći najbolje rješenje, kroz brzinu donošenja odluka i protok lopte. I tako suigrače napraviti boljima. Nadalje, primjetno je da neki igrači dva mjeseca nisu takli loptu, neki su došli kako bi ostvarili svoje privatne ciljeve, zato je puno puta izgledalo kao da udaramo glavom u zid…

Source: slobodnadalmacija.hr