Mijenja se svjetska nogometna ‘krvna slika‘: Bliski istok kupio je nogomet, pitanje je koliko smo daleko od scenarija od kojeg fanovi zaziru

Prijelaz iz 2022. u 2023. godinu za nogometni svijet je bio pomalo poetičan. Transformacija koja je već odavno počela, doživjela je svoj vrhunac kada je Lionel Messi podigao trofej svjetskog prvaka ogrnut u “bisht” (katarski svečani ogrtač), a Cristiano Ronaldo dva tjedna kasnije potpisao za saudijs…

Главная страница » Mijenja se svjetska nogometna ‘krvna slika‘: Bliski istok kupio je nogomet, pitanje je koliko smo daleko od scenarija od kojeg fanovi zaziru

Prijelaz iz 2022. u 2023. godinu za nogometni svijet je bio pomalo poetičan. Transformacija koja je već odavno počela, doživjela je svoj vrhunac kada je Lionel Messi podigao trofej svjetskog prvaka ogrnut u “bisht” (katarski svečani ogrtač), a Cristiano Ronaldo dva tjedna kasnije potpisao za saudijski Al Nassr i postao najplaćeniji nogometaš na svijetu.

Saudijski režim tako je napokon osigurao usluge i drugog dijela dvojca koji se godinama natjecao za titulu najboljeg nogometaša na svijetu, nakon što je već ranije sklopio dogovor s Messijem da im služi kao ambasador turizma. Ipak, javna je tajna da bi im Argentinac trebao poslužiti pvenstveno za promicanje kandidature za organizaciju Mundijala 2030. godine.

Činjenica da je Argentinac toliko željeni trofej podigao ogrnut u “bisht” i da već godinama igra na pogon katarskih i saudijskih milijardi (nemojte zaboraviti da su prvi komercijalni sponzori čija su imena stajala na Barceloninim dresovima bile razne katarske tvrtke) te da je saudijska Pro League sada bogatija za najpopularnijeg sportaša na svijetu, govore da je nogomet već napravio značajan zaokret u smjeru od kojeg njegovi pravi fanovi zaziru.

Ronaldo će u deveterostrukom prvaku Saudijske Arabije zarađivati oko 200 milijuna eura po sezoni, i tako dvije i pol godine, s tim da se manje od polovice toga odnosi na čisti nogometni dio, a ostatak na raznorazne marketinške aktivnosti među kojima se ističe ponovno – kandidatura te bliskoistočne zemlje za SP 2030.

Morganovo ‘pitanje’

– Kada bi u pitanju bio samo novac, bili biste u Saudijskoj Arabiji i zarađivali bogatstvo, ali to nije ono što vas motivira. Želite ostati na vrhu – “pitao” je Piers Morgan Ronalda u onom kontroverznom intervjuu objavljenom netom pred Mundijal, nakon kojeg je Manchester United raskinuo ugovor s Portugalcem.

– Upravo tako – odgovorio je tada Ronaldo, a onda mjesec i pol kasnije potpisao za saudijski klub u kojem će zarađivati bogatstvo.

Nakon Katara, koji je Mundijal organizirao samostalno, Saudijska Arabija planira interkontinentalnu kandidaturu s Egiptom i Grčkom, a ako bi Svjetsko prvenstvo zaista dvaput u osam godina završilo na Bliskom istoku, to bi definitivno potvrdilo da je nogomet otišao u nekom novom smjeru, onom u kojem ga primjerice Kina nije uspjela “okrenuti”.

Kineska vlada još je krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća identificirala potencijal sporta kao jednog od sredstava za pozicioniranje države kao igrača na globalnoj društveno-političkoj sceni, a aktualni predsjednik Xi Jinping formalizirao je ulogu najvažnije sporedne stvari na svijetu dokumentom iz 2016. godine naziva “Program za reformu i razvoj nogometa”.

Plan je u suštini bio jednostavan, Kina je do 2050. godine trebala ugostiti Mundijal i postati svjetski prvak te se etablirati kao jedna od najmoćnijih nogometnih nacija na svijetu. Nije prošlo dugo prije nego što je Carlos Tevez postao najplaćeniji nogometaš na svijetu, potpisavši za Shanghai Shenhuu za navodno četrdesetak milijuna eura godišnje, i onda čvrsto odlučio da će se svim silama truditi što manje igrati.

Ali Argentinac koji je u Kinu došao ljenčariti i brojati novac na svom računu pokazao se kao iznimka. Kineski klubovi počeli su dovoditi zvijezde europskih klubova, ozbiljne elitne nogometaše koji su imali što pokazati i koji su se čak i trudili u najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu, ali koji su svejedno dolazili zbog astronomskih plaća koje im nitko drugi ne bi mogao dati.

Situacija u kineskom nogometu danas je nikad gora. Reprezentacija se ponovno nije uspjela plasirati na Svjetsko prvenstvo te je ostala samo na jednom nastupu na najvećoj sceni u svojoj povijesti (2002. godine u Japanu i Južnoj Koreji), a klubovi koji su donedavno trošili kao da nema sutra konačno su došli do toga da za njih “sutra” zaista više ne postoji. Drugim riječima – ugasili su se.

Tu se izdvajaju Jiangsu, koji je 2021. prestao s radom nakon što je prethodne sezone osvojio naslov prvaka. Kriza uzrokovana Covidom i bezumno upumpavanje milijuna u nogometne klubove koje je u suštini bilo svrha samo sebi, a nije služilo nekom većem cilju, natjeralo je vladu da postavi ograničenja klubovima, pa su tako uvedeni ogromni porezi na strane nogometaše i “salary cap”, a također je zabranjeno korištenje naziva sponzora u imenu kluba.

Propast kineskog nogometa

Jiangsu Suning tako je postao samo Jiangsu, a Suning je onda sasvim otišao iz kluba, prekinuvši njegovo postojanje. U sličnoj situaciji se sada nalazi i Guangzhou FC (ne tako davno poznatiji kao Guangzhou Evergrande), klub koji je svojevremeno na platnoj listi imao igračke i trenerske zvijezde kao što su Paulinho, Jackson Martinez, Fabio Cannavaro, Marcello Lippi i Luiz Felipe Scolari, a koji ima osam naslova prvaka Kine i dvije azijske Lige prvaka.

Planovi o izgradnji stadiona koji je trebao vrijediti gotovo dvije milijarde eura sasvim su propali nakon što je klub ispao iz prve lige, a s obzirom na to da dug tvrtke Evergrandea iznosi oko 300 milijardi eura (da, dobro ste pročitali) realnost je takva da se postojanju kluba vjerojatno bliži kraj. Da stvar bude još gora, situacija s Covidom Kini je oduzela i onaj presotali djelić nogometnog ugleda, jer je domaćinstvo Azijskog prvenstva koje se igra ove godine premješteno u Katar.

Seoba najvećeg nogometnog turnira u Aziji iz najmnogoljudnije države na svijetu u Katar, i to netom nakon što je ta mala bliskoistočna zemlja ugostila najbolje reprezentacije svijeta, simbolična je manifestacija prebacivanja težišta moći s Dalekog na Bliski istok. Doduše, u fokusu je i dalje Europa, ali najmoćniji europski klubovi već su godinama u vlasništvu bliskoistočnih i američkih milijardera, a oni koji nisu barem imaju sponzore s Bliskog istoka. Čak i jedan Bayern München na listi sponzora ima Qatar Airways.

S obzirom na to da je bogatstvo bliskoistočnih režima gotovo nepresušno, ne može im se dogoditi kineski scenarij, koji je od početka bio postavljen na klimavim temeljima. Naime, gotovo svi klubovi bili su u vlasništvu tvrtki koje su se bavile nekretninama, ili su barem bili uvelike ovisni o novcu koji je dolazio s tržišta nekretnina, a kada je taj balon puknuo, Kina se vratila na periferiju nogometnog svijeta, bez svijetle budućnosti, te se sam plasman njihove reprezentacije na sljedeći Mundijal čini skoro jednako nedostižan kao i naslov svjetskog prvaka 2050. godine.

U završnom krugu azijskih kvalifikacija za SP u Kataru Kinezi su upisali samo jednu pobjedu, a pritom su gubili čak i od Omana i Vijetnama, uz očekivane poraze od Japana, Australije i – Saudijske Arabije.

Za razliku od Kine, koja je krenula podizati popularnost svog nogometa najgorom kombinacijom površnog planiranja i davanja odriješenih ruku milijarderima, Saudijska Arabija, Katar i UAE (u manjoj mjeri) ubrzano i agresivno pokušavaju doći do svog cilja bez ikakvog plana, rezona, ali i bez ikakvih ograničenja.

Treća velesila koja se nalazi izvan tradicionalnih “nogometnih” kontinenata (Europe i Južne Amerike) ima pomno razrađen plan te razumnim ulaganjima iz godine u godinu podiže razinu domaće lige. Radi se o SAD-u, zemlji u kojoj je nogomet prije par desetljeća bio egzotična atrakcija za usko gledateljstvo, a u kojoj je najvažnija sporedna stvar na svijetu posljednjih godina četvrti najpopularniji momčadski sport, popularniji čak i od hokeja na ledu.

Pametni SAD

MLS se posljednjih godina etablirao kao liga koja istovremeno služi kao odskočna daska mladim talentima prije nego što iskorače u Europu i kao mjesto na kojem europske zvijezde u poodmaklim godinama mogu dobiti lukrativni ugovor igrajući pod glamuroznim svjetlima Los Angelesa, New Yorka, Miamija i ostalih velegradova.

Amerikanci imaju jasno postavljena pravila za plaće igrača i samo oni najbolji mogu zarađivati kao u najjačim ligama Europe, s tim da se i dalje ti iznosi ne mogu mjeriti s onima s Bliskog istoka. No, dobro ispunjeni stadioni, izuzetno visoka razina organizacije natjecanja i prisutnost lige u svim sferama društva podignuli su nogomet u SAD-u na izuzetno visoku razinu, zbog čega je on sve privlačniji igračima iz Europe, čak i onima koji su tek na početku svoje karijere. Kao što je primjerice i Stipe Biuk

Izdanak Hajdukove akademije sa samo 20 godina se otisnuo u Los Angeles FC koji je za njega platio 6,5 milijuna eura (plus bonusi i postotak od buduće prodaje) i dočekao ga kao zvijezdu. Takav transfer bio bi nemoguć prije nekoliko godina dok se MLS još uvijek tretirao, ali i ponašao kao egzotična liga za zabavu. Ligu su ne tako davno činili domaći igrači i europske zvijezde koje su došle uzeti novac koji drugdje nisu mogle zaraditi, a sada imamo situaciju da jedan klub plaća šesti najveći iznos u povijesti MLS-a za još uvijek nedokazanog talenta Hajduka.

Priča o SAD-u, Bliskom i Dalekom istoku priča je o tri različita pristupa tržišta koja žele napokon igrati važnu ulogu u najpopularnijem sportu na svijetu, koji otvara vrata raznoraznim stvarima na globalnoj društveno-političkoj sceni.

Polovica premierligaških klubova trenutno je u vlasništvu američkih milijardera, Katar si je kupovinom PSG-a otvorio vrata mnogim poslovima s Francuskom, a ujedno i organizaciju Mundijala, dok Saudijska Arabija isto to pokušava postići kupovinom Newcastlea, dovođenjem Messija za “ambasadora turizma” i Ronalda za “flagship” proizvod njihove nogometne lige.

Kinezi, koji inače poprilično uspješno šire svoj globalni utjecaj, šaptom su pali u toj nogometnoj borbi. Liga im je danas daleko od glamurozne, u velikoj mjeri su povukli svoje udjele u europskim klubovima i u nogometu sada samo sudjeluju kroz izgradnje stadiona. Primjerice, najveći dio infrastrukture za SP u Kataru izgradili su upravo oni, uključujući Lusail stadion na kojem se igralo finale.

Europa i dalje ostaje središte svjetskog nogometa, ali novac koji se u nju slijeva sve manje je europski, a sve više američki i bliskoistočni, što dovodi do značajnog mijenjanja svjetske nogometne “krvne slike”. To bi u budućnosti moglo dovesti do toga da će lige koje su se smatrale egzotičnima sve više nalikovati na one ozbiljne europske, a onda bismo mogli svjedočiti konačnoj globalizaciji nogometa i interkontinentalnim klupskim natjecanjima u stilu omražene Superlige.

Pitanje je samo koliko smo daleko od tog scenarija.

Source: slobodnadalmacija.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.