Mislio sam da me nitko ne može udariti jače od Cro Copa. A onda se sve promijenilo

MJEŠOVITE borilačke vještine ili MMA danas su jedan od najbrže rastućih sportova i u Hrvatskoj i u svijetu. Mirko Filipović bio je prvi te ostao naš najbolji i u svijetu najpriznatiji borac, ali pod njegovim mentorstvom u kavez su ušli brojni borci, od kojih su neki došli do najveće scene.

Prvi Cro Copov štićenik bio je Igor Pokrajac, koji je uz Filipovićevu pomoć došao do UFC-a, u kojem je odradio čak 13 borbi, uključujući jednu na priredbi u svom rodnom Zagrebu 2016. godine. Danas 43-godišnjak, Duke je 2020. okončao profesionalnu karijeru s omjerom od 29 pobjeda i 15 poraza, uz jedan “no contest”.

Od tih 45 borbi, čak 13 je odradio pod okriljem UFC-a, najveće i najpopularnije svjetske MMA organizacije. među kojima i one protiv velikih imena poput Krzysztofa Soszynskog, Stephana Bonnara, Mameda Khalidova i Jana Blachowicza.

U Indexovu intervjuu tjedna Pokrajac je govorio o Cro Copu i načinu na koji mu je pokrenuo i pogurao karijeru, o iskustvima iz kaveza, posebno UFC-ovog, najvećim pobjedama i najbolnijim porazima, ali i tamnoj strani borilačkog sporta koja uključuje suludo skidanje kilograma u kratkom vremenu.

Govorio je i o Stipi Miočiću, Robertu Soldiću i Francisu Ngannouu, razlikama u MMA sceni u svojim počecima i danas, nadimku Duke, ali i kratkoj glazbenoj karijeri te ispričao kako su mu liječnici rekli da mora prestati s borbama, ali on ih je na svoju ruku odradio još nekoliko jer je želio otići pod svojim uvjetima.

Kako si dospio u MMA?

Prvi put sam vidio slobodnu borbu devedeset i neke godine, bio sam u Beču kod kuma i rekao mi je: ‘Moram ti nešto pokazati.’ Izvadio je VHS kazetu, gurnuo je u videorekorder, pustio je i izašao je stari logo UFC-a. Mislim da je to bio drugi UFC-ov event, borili su se s jednom boksačkom rukavicom. 

Tada sam prvi put to vidio, nisam mogao vjerovati, pitao sam što je ovo. Kao, novi sport, ultimate fighting. I nakon toga više nisam imao apsolutno nikakav doticaj s tim sve do 2000. godine, kad se Mirko Filipović pripremao za svoju prvu borbu u ultimate fightu.

Ja sam studirao na Kineziološkom fakultetu i trenirao hrvanje. Profesor Branimir Kuleš, koji je držao katedru u džudu i karateu, u to je vrijeme bio Mirkov trener. Mirko je imao prvu dogovorenu borbu u ultimate fightu, u Prideu, a Kuleš je došao kod nas u dvoranu i rekao da treba nekoliko teškaša, da ima jednog borca kojeg trebamo rušiti.

Tad sam upoznao Mirka, počeli smo trenirati zajedno, prošli smo cijeli proces treninga, rušili smo ga i rušili. Pokušao ga je srušiti i Fujita, ali Mirko mu je bacio koljeno i pobijedio.

Ja sam se natjecao u hrvačkoj ligi i slomio ruku u jednom od mečeva, zbog čega nisam mogao trenirati i izgubio sam ritam treninga s Mirkom. Kad sam se oporavio, jedan od boraca koji je nastavio trenirati s njim, Branimir Bagarić, pitao me hoću li doći jer se Mirko priprema za novu borbu. I od tada, nastavio sam dolaziti svaki dan.

Prvo sam mu pomagao samo s hrvanjem, onda sam mu počeo sparirati i s vremenom mu postao u neku ruku i fizioterapeut i pomoćni trener. Tako je stekao povjerenje u mene i počeo me voditi na svoje mečeve. Prvi put sam s njim išao na borbu protiv Wanderleija Silve i zajedno smo išli svuda sve do 2009.

Kako sam stalno sparirao s njim, rekli su mi da se i ja probam boriti. Prva borba mi je bila 2003. protiv Nika Perića u Rijeci, u dvorani Kozala, pobijedio sam u prvoj rundi.

Znači, prije Mirka, MMA ti nije bio na kraj pameti?

Ne, bavim se samo veslanjem i kanuom jednoklekom. Imao sam strašnu ozljedu leđa 1997., prije nego što ću upisati fakultet, i doktori su mi rekli da se više nikad neću moći baviti sportom. Kuk mi se podigao centimetar i pol, skratila mi se noga, bio sam sav spigan.

Na prvoj godini fakulteta išao sam na sekcije svih sportova da što prije položim kolokvije, a među njima je bilo hrvanje. I na hrvanju sam se preporodio, pošto je to izometrički sport, rade i lijeva desna strana, kompletno tijelo mi se vratilo u neku simetriju i ja sam praktički postao hrvač. Počeo sam hrvati mečeve, hrvatsku ligu, bio u reprezentaciji za slobodni stil…

Ona snimka me nije privukla MMA-u, više sam je gledao kao neki film. Čak ni kad sam hrvao, tek kad sam počeo trenirati s Mirkom… Zapravo, kad si svaki dan dio tog treninga, postaje ti normalno. Kao sportaš, volio sam se dokazivati i natjecati, a na natjecanju potvrđuješ formu, znanje, koliko si dobar.

Brzo su me počeli privlačiti mečevi, htio sam ih što više, ali onda nije bilo toliko natjecanja kao danas, posebno amaterskih, pa sam odmah morao ići profi, a to je velik skok jer nemaš zaštite, imaš male rukavice… Dobiješ jedan udarac i može nešto puknuti.

Ako nisi prije fakulteta imao takve ambicije, čime si se planirao baviti? Vidio sam da si u to vrijeme imao i glazbeni izlet, snimio pjesmu i spot…

Išao sam u glazbenu školu, volim muziku, volim pjevati, cijeli taj šou nastupa nije mi bio problem, ali uvijek sam se vrtio oko sporta, bila to kondicijska priprema, bilo kao liječnik sportaša, fizioterapeut, o takvim stvarima sam razmišljao. A spot? Svaki sport ima svoju publiku pa tako i svaka muzika ima svoju publiku.

Uvijek ističeš Cro Copov utjecaj i govoriš da mu duguješ cijelu karijeru. Je li bio neki poseban trenutak s njim koji te usmjerio na taj život?

Kad sam trenirao s njim, kao sportaš, ako se nečim bavim, želio sam se tim baviti kvalitetno. Zapravo sam čekao njegovu potvrdu, da mi kaže da sam dobar i da se mogu početi boriti. Tada nije bilo toliko borbi, a morao sam se emancipirati prvo na naš teritorij, onda biti priznat i vani. Tada još nije bilo menadžera pa sam zapravo preko Mirka dobio svoju prvu šansu u UFC-u.

On je tražio ugovor za mene i ja sam ga dobio, nedvojbeno zbog njega, ali imao sam i dobar skor, ne bih ga dobio da sam imao tri pobjede i 15 poraza. Ali sve poslije toga sam sam napravio, devet godina, 14 borbi, dosta sam ponosan na to.

Tvoj ulazak u MMA došao je nekako prirodno zbog Cro Copa, ali što misliš da danas klince privlači tom sportu, za koji mnogi još tvrde da uopće nije sport?

To moraš voljeti. Najviše ljudi bavi se nogometom i to je najpopularniji sport, ali slobodna borba svakim danom sve više i više dovodi nove članove. Trenutačno se održava Svjetsko prvenstvo u Beogradu na kojem je i hrvatska reprezentacija. MMA poprima lijepe oblike sporta, uvijek će biti ljudi koji to ne vole, čak ni moji roditelji nisu bili za to.

Dok sam trenirao s Mirkom, najviše što sam stekao je disciplina. Nema odmora, nema godišnjeg, Božića, Nove godine, mora… Na tako visokoj razini to ne postoji.

Spomenuo si roditelje, kako su oni reagirali na tvoju odluku o karijeri?

Otac je pacifist, protiv svakog nasilja, pa nije mogao gledati kako mu netko tuče i udara dijete. Za razliku od majke, koja je navijala, bila žestoki fan. Znala bi me zvati u 11 sati navečer da me pita je l’ gledam. Gledam što? ‘Pa imaš na tom i tom kanalu tu i tu borbu.’ Ušla je skroz u to, voljela je borbe. Ali razumijem oca.

I svoju obitelj si zasnovao kroz borilački sport. Supruga je karatašica, kako si je upoznao?

Ona je Makedonka koja se tu doselila prije 20-ak godina sa svoje dvije sestre. Upoznao sam je slučajno, 1. maja 2005. Imamo dvoje prekrasne djece. Ona je dosta temperamentna, nije joj bio problem gledati me dok nismo dobili djecu. 

Mislim, čak i meni su se nakon toga javljale dvojbe, što ako se nešto desi, ali kad se zagriješ i kreneš u borbu, na to zapravo zaboraviš. Kod mene su sve dvojbe nestajale na putu iz svlačionice prema ringu, uvijek sam bio fokusiran samo na borbu.

Kako je nastao nadimak Duke?

Smislio sam ga ja. Kad sam došao u UFC, radili su jako na promidžbi i stalno su me pitali koji mi je nadimak, a ja nikad prije nisam razmišljao o tome. Izgovarali su me ‘Pokrađek’, slično kao Poker Jack, dobro mi je to zvučalo, ali nisam bio toliko slobodan da se nazovem Poker Jack.

A ideja u Dukeu mi je sinula jer sam čitao o našim vojvodama, a vojvoda je vođa rata i to mi se jako svidjelo. Ali za današnje pojmove, Poker Jack stvarno ne zvuči loše.

Već si spomenuo prvu borbu u Rijeci. Kako si se osjećao nakon prve pobjede?

U borbu sam išao jako samouvjereno. Uvijek mi je vodilja bila da me sigurno nitko ne može udariti jače od Mirka, a sve ostalo pada u vodu. Mislio sam da ću pobijediti kojeg god protivnika mi daju. Taj borac je bio udarač, karataš, a ja sam u borbu ušao jako samouvjereno, imao sam dosta spušten gard, a on me pogodio direktom u glavu. Sve mi se promijenilo u sekundi. Odmah sam ga srušio na pod, ground-and-pound i završio ga. 

Imao sam dosta jak raspored u borbama, znao sam imati dvije borbe u mjesec dana. Jedanput sam imao borbu u Samoboru, pobijedio nokautom, a sutradan sam išao na natjecanje u grapplingu u Sutinskim vrelima i pobijedio u svojoj kategoriji. Volio sam imati gust ritam.

U toj ranoj fazi karijere, dok si se borio samo u Hrvatskoj, imao si dva poraza, oba od Miodraga Petkovića. Tko je on i što ga je činilo tako opasnim protivnikom?

On je stara garda, teškaš, silovito jak, borac kojeg iznimno cijenim. Prva borba nam je bila u Dubravi, nitko je nije htio prihvatiti jer je bio zvijer. Ja sam prihvatio tu borbu i izgubio. Nisam se mogao pomiriti s tim i tražio sam revanš, koji je bio u Karlovcu. 

Krenuo sam na njega silovito, bacio sam desni kroše i pogodio u njegov blok pod takvim kutem da mi je jednostavno rame ispalo. Borba je prekinuta, a ja sam morao na operaciju. Vratio sam se i nastavio nizati pobjede, ali s Petkom se više nisam borio. Svatko ima svoj kriptonit.

Taj niz pobjeda te doveo do KSW-a…

Dugo smo dogovarali borbu s Blachowiczem, a na kraju su mi dali Jurkowskog, koji je bio najveća njihova zvijezda. Event je bio 10. rujna, na Mirkov rođendan. Ušao sam unutra, krenula je borba i ja čovjeka raznesem u dvije runde po pet minuta. Ali oni kažu da nije gotovo, nego da ima još jedna runda.

Imali smo dogovoreno dvije borbe po pet minuta, ali oni su inzistirali, a Mirko mi je rekao da se neću boriti i da izađem iz ringa jer su bile dogovorene dvije runde. Ja sam izašao, diskvalificirali su me i njemu dodijelili pobjedu.

Poslije sam se opet borio s njim u Sukošanu, na isti način sam ga razvalio, ali taj put nitko nije tražio dodatnu rundu.

Djeluje neozbiljno od takve organizacije kao što je KSW da takvo nešto izvede…

Ma to su još bili sami počeci KSW-a, možda četvrti njihov event, borili smo se u sportskom baru hotela, iznad mene je bila lampa… A on je bio njihova velika uzdanica i ja to razumijem. Bez obzira na to, dobio je svoje u Sukošanu.

Borio si se i protiv velike KSW-ove zvijezde i bivšeg prvaka Mameda Khalidova, kakva iskustva vučeš iz tog meča?

Borba je bila u Pagu. Mene je tada trenirao Vlado Božić, koji je organizirao taj event radi svog brata Stjepana. Meni su doveli Khalidova, koji je već tada bio poznat borac, nepobjediv. I sad, trebamo započeti borbu, a on ne izlazi. Kažu da se nije dovoljno zagrijao, da treba još vremena i da se neće sad boriti.

Organizator kaže da ako ne izađe, piše Pokrajcu pobjedu. On nije izašao i borba je otkazana. Ja se već obučem i spremam za put kući, kad dolazi jedan… prevarant, i moli mene i ostale, kako su ipak došli iz Poljske, nagovara me i ja se sažalim jer su putovali. I krenem se opet zagrijavati, ulazim u borbu, a više mi nije do ničega. 

Ali bilo je sve u redu dok mi nije napravio ‘knee lock’ i tako mi ga je jako povukao da sam počeo tapkati, ali on nije puštao. Popucala su mi neka vlakna, imao sam problema s koljenom kasnije. Nesportsko ponašanje Khalidova, mogao sam odnijeti pobjedu glatko. Ali dobro, uvijek se pozdravim s njim kad se vidimo. Ni za čim ne žalim, da se takve stvari nisu događale, ne bih sad tu davao intervju.

Moguće, ali već tada si bio lokalna legenda.

Da, ali tada se nije toliko ljudi bavilo ovim niti je bilo toliko evenata, a i zbog toga što sam bio s Mirkom, bio sam medijski eksponiraniji. Ali sam sam si nalazio borbe, svugdje se gurao, da se borim što više, imao sam dobre kontakte, kao što imam i danas, i bio dobar sa svima. Bio sam na raspolaganju za sve evente, gdje god oni bili, da skupim što više borbi i približim se što više UFC-u.

Bilo je nekih boraca kojima je Mirko sredio borbe u Prideu, imali su malo borbi, dobili su priliku i protratili je, izgubili. Onda je rekao da nitko ne ide dok ne odradi određeni broj mečeva. Zato sam htio odraditi što više mečeva da dobijem povjerenje i da mi pruži šansu da preko njega dođem u UFC. 

Kako te obavijestio da ćeš debitirati u UFC-u?

Kad je drugi put išao u UFC, samo mi je rekao da se spakiram, da mi je sredio ugovor, da je svoj ugovor uvjetovao time da i ja dođem. Ne bih sigurno imao takvu karijeru u UFC-u da me on nije gurnuo.

Kakav ti je bio prvi ugovor?

Ugovor je uvijek na tri ili četiri borbe, ali mogu vam dati otkaz i nakon prve borbe. Jedan plus jedan, dva plus jedan, bez obzira kako se boriš, mogu te otpustiti. Ja sam odradio šest ugovora. U zadnjem sam imao još četiri borbe, ali zbog medicinskih razloga, nisam mogao nastaviti.

Što ti je najviše ostalo u sjećanju u UFC-u, najdraža pobjeda, najteži poraz?

Svaka borba je posebna na svoj način, za svaku me veže neka druga priča, drugi grad, država, kultura, bez obzira bio to poraz ili pobjeda. Naravno, uvijek je slađa pobjeda, ali u porazu naučiš više nego u samoj pobjedi.

Sjećam se prve i zadnje borbe. Prva je bila protiv Janitora, Matjušenka, strašno jak borac koji se već bio borio za UFC titulu s Titom Ortizom. Dakle, već u prvoj borbi imao sam vrlo iskusnog protivnika. Na istom eventu Mirko se borio s Dos Santosom. Borba je krenula, razmjena, dobio sam udarac nakon kojeg se nisam sjećao runde i pol.

Završio je meč, a treneri mi nose majicu da se obučem jer je gotova borba. A ja mislio da imam još jednu rundu. Tek kasnije, kad sam vidio snimku, vidio sam po svom položaju da nisam bio u redu.

Najdraža pobjeda mi je nad Soszynskim, ne zato što je bila tako brza i efektna, jer sam se s njim trebao boriti i ranije, ali sam završio na hitnoj. Dva mjeseca sam trenirao s bolovima u abdomenu i dan prije leta su bili tako jaki da sam otišao na hitnu. Zadržali su me u bolnici, imao sam upalu gušterače, doktor mi je rekao, da sam išao na avion, to bi mi bio zadnji let.

Javio sam UFC-u dva dana prije borbe, zadržao sam nalaze, sve su uvažili i zaželjeli da se oporavim. U dva tjedna sam izgubio nekih 15 kila, bio na strogoj dijeti šest mjeseci, godina dana mi je trebala da se oporavim. Javio sam se kad sam bio spreman, pitao mogu li se vratiti. 

Htio sam baš Soszynskog jer sam se s njim trebao boriti, a i oni su htjeli tu borbu jer smo obojica beskompromisni borci koji ulaze u otvorene razmjene. Borba je bila u Torontu, 20.000 ljudi, top event, odnio sam pobjedu nokautom u 30 sekundi.

Zbog cijele te priče, povratka, koliko mi je bilo teško, hoću li se moći vratiti ili morati prekinuti karijeru kao što su mnogi radili radi takve bolesti. Zbog svega toga to mi je najdraža pobjeda.

Među protivnicima ti je bio i nedavno preminuli Stephan Bonnar, u kakvom ti je on sjećanju ostao?

Bili smo glavna borba na finalu reality showa Ultimate Fighter u Las Vegasu. On je bio zvijezda, na njegovoj borbi protiv Soszynskog su napravili medijski skok, velik pomak. On je bio njihov borac, vidio sam kako sudac skida kilu, kilu i pol s vage da ga pusti.

Očekivao sam tvrdu tučnjavu kakvu Bonnar uvijek donosi, ali totalno je promijenio stil, bio je pasivan, stalno me držao, a suci su to puštali. Čak sam ga uzdrmao jedanput, imao sam ga skoro, ali prebacio je borbu na parter i izgubio sam na bodove. 

Nekoliko boraca je u zadnje vrijeme preminulo, neki od bolesti, jednog je pregazio auto, drugog su upucali… Bonnar je, nažalost, isto otišao, žao mi je. Čuo sam loše stvari o tome kako je živio zadnjih godina. Uvijek je teško čuti kad premine netko mlad.

Misliš li da sama borilačka karijera može izazvati posljedice koje izazivaju smrt?

Svaki sport može izazvati takve posljedice, više je sportaša poginulo u zadnjih deset godina na nogometnim terenima nego u borilačkom sportu. Taj sport je pod povećalom radi udaraca. Kad su meni našli neku ozljedu, doktori su je dvije godine proučavali i na kraju mi rekli da je to urođena mana, kaverna na hipotalamusu.

Mnogi borci koji su preminuli nisu radili dovoljne pretrage ili su svjesno odlučili riskirati. U UFC-u se jako vodi briga oko toga, postoji protokol pred svaku borbu, treba dobiti liječničko odobrenje da biste dobili licenciju kod komisije u Nevadi, koja je nadležna za sve borbe UFC-a. Morate imati sve uredne nalaze. Znam za borce koji nisu dobivali licencu jer su imali problema, srce, aneurizmu…

Jesi li ikad svjedočio dopingu u UFC-u?

Jesam, znam iz prve ruke borca koji je pao na dopinškom testu na borbi protiv mene. Bio je to Joey Beltran, prihvatio sam borbu s njim u Australiji tri tjedna prije borbe jer mu se protivnik ozlijedio i odustao. Rekao sam, to je borba za mene, mogu protiv njega sto posto. 

Nakon same borbe sam rekao treneru da mu ne mogu opisati koliko je čovjek fizički jak i da me može spasiti samo ako padne na dopinškom testu. Udario sam ga i lijevom i desnom, ono kad ti sjedne, da mu glava pukne na pola, a njemu ništa. Nisam mogao sam sebi objasniti kako je toliko jak.

Naravno, nakon mjesec dana je izašla vijest da je meč poništen, odnosno proglašen kao no-contest, jer je pao na testu. U UFC-u je kontrola dosta česta, prije i poslije borbe, za vrijeme kampa, mi iz sporta možemo točno vidjeti po borcima ako uzimaju neke supstance.

Koliko je opasno naglo skidanje kila? Jednom si pričao da si skinuo 15 kila za jedan dan. Pričaj o tim iskustvima.

To je isto svojevrsno kršenje pravila, po meni bi trebali uvesti vagu na sam dan borbe i promijeniti kategorije, na primjer od 100 do 110, od 110 do 130… Ja sam uvijek skidao sa 107, 108 na 93. Ne u jednom danu, ali u dva. Toliko sam bio isprogramiran da sam točno znao u koliko sati imam koliko kila.

Ali da biste to radili, morate biti izuzetno fizički i kondicijski spremni. Mentalno pogotovo. Ja sam znao razbijati telefone, znale su me sitnice raspizditi. Ali pred kraj karijere, kad sam se vratio više radi sebe, postalo mi je užasno teško skidati kile zadnje dvije borbe. Za zadnju borbu sam odlučio da ih neću ni skidati, išao sam u tešku kategoriju i to je bilo to.

Opiši taj proces, kako to izgleda, kako ti tijelo i psiha reagiraju?

Ja sam imao sistem po kojem je moje tijelo najbolje reagiralo. Slušao sam savjete nutricionista koji su mi sve to prilagođavali i pronašao formulu za sebe. Zadnjih sedam dana prije borbe se smanjuje intenzitet treninga, prehrana isključivo na proteinima i pijem jako puno vode, do nekih 10 litara.

To zadržavam, onda smanjujem prehranu, pa smanjujem i tekućinu, a zadnja 3-4 dana samo jaka sauna, zadnja 24 sata ne pijem tekućinu, ne jedem ništa i samo tjeram tijelo da izbacuje sve iz sebe. U normalu se vraćam tako da prvo vraćam tekućinu, jedem isključivo ugljikohidrate, najviše sam volio mlince i posvuda sam ih nosio sa sobom i pripremao.

U Americi smo imali piće koje je imalo pravi omjer minerala da se vrate u tijelo. Uvijek sam dobro vraćao kilažu, isti dan nakon vage imao bih staru kilažu. Najvažnije je vratiti tekućinu i minerale.

Moraš biti jak u glavi, masu boraca se zaključa i ne ide nigdje, ja sam volio raditi sve kao i svaki drugi dan. Nisam se previše umarao ili izlazio na sunce, ali sam radio što i inače da se zaokupim. Gledao bih filmove, science fiction me opuštao, samo zadnjih godina stvarno nema nijedan dobar SF, samo rade neke serijale sad. Prva dobra SF serija koju sam gledao bio je Crveni patuljak.

UFC obično ne nudi nove ugovore borcima koji nanižu par poraza, ali tebe su zadržavali iako si izgubio četiri od pet zadnjih mečeva. Kako to?

Imao sam četiri poraza, a oni su mi dali novi ugovor. Sve su to bile borbe koje su mogle otići na moju stranu. Ali njima je najvažnija zabava, da donosiš zabavu, a ja sam se uvijek tako borio, išao po taj prokleti bonus koji nikad nisam osvojio. Imao sam dobar odnos s njima, uvijek sam bio točan na vagi, bio uvijek na raspolaganju, nikad nisu sa mnom imali nikakvih problema i bili su vrlo zadovoljni.

Kako si proživljavao razdoblje dok te nisu zvali da se vratiš, i to baš na priredbi u zagrebačkoj Areni 2016.?

Rekli su mi da odradim par borbi i spojim nekoliko pobjeda zaredom i da se vraćam sto posto. Ja sam što prije išao uraditi, to sam učinio i vratio se, dobio pozivnicu, ugovor na još četiri borbe, ali ga nisam mogao odraditi jer nisam dobio medicinsko dopuštenje.

Borba u Zagrebu protiv Blachowicza mi je bila prva od tog ugovora, ali u toj borbi mi je od napora puknuo trbušni zid i išao sam na operaciju. To sam sanirao, ušao u super trening, trebao u Miami na pripreme, sredili vize, sve. Liječnički pregled sam odradio u Zagrebu da ga ne plaćam tamo i onda su mi našli ozljedu zbog koje sam se stvarno morao udaljiti.

Bio sam u velikoj depresiji, dotuklo me jako, ali sam sam se izvukao iz toga. Najviše me mučilo to što mi je netko rekao da se moram prestati boriti, a ja sam se zapravo osjećao super i nisam imao nikakvih poteškoća.

Par godina kasnije sam išao na svoju ruku i riskirao, htio sam odraditi još neke borbe da ja sam kažem da je to to. Jednu sam izgubio, pa dobio i onda treću izgubio. Tu se vidjelo da više ne uživam, a i nisam trenirao kao što sam prije trenirao. Vidio sam da to više nije to i da je došao kraj.

Ali otišao sam pod svojim uvjetima, zato što sam ja tako odlučio, hladne glave i mirne savjesti, zadovoljan svime što sam napravio.

Vratimo se još malo u Arenu. To ti je zapravo bio prvi veliki meč kao etabliranom borcu u svom gradu. Kako si to doživio?

Nakon 20 i nešto godina otkad sam počeo trenirati, dođeš u svoj grad, dvorana ti skandira ime, srce mi je bilo veliko ko kuća. Dao sam sve od sebe u toj borbi. Opet ću se vratiti na tog suca koji je dopustio Blachowiczu da četiri minute leži na meni bez neke akcije.

Imao sam ja njega uzdrmanog, imao je i on mene, bila je otvorena tučnjava, a sudac je suspregnuo borbu držanjem borbe na podu kad ju je trebao dizati gore. Možda bi borba završila drukčije, a možda bih izgubio kao što i jesam, ali nikad nećemo znati. To me jako pogodilo, najviše zato što sam se borio kući, što je publika bila iza mene, ali sam pokazao dobru borbu i UFC je bio zadovoljan.

Na tom eventu jednu od prvih borbi imao je Francis Ngannou. Jesi li mogao pomisliti da će postati prvak?

Nitko nije mogao pomisliti da će biti prvak, bila mu je to jedna od prvih borbi u UFC-u. Ali sjećam ga se za doručkom, sjedio je za stolom pored nas, nismo mogli vjerovati koliku palčanu kost ima. Svaka čast čovjeku koji je došao niotkud, napravio tako dobru karijeru, žao mi je što nije ostao u UFC-u.

Kako si doživio njegove borbe protiv Stipe Miočića?

Kao i svi. Prva je bila prava poslastica, a u drugoj su, nažalost, svi čekali samo da Miočić izgubi jer su htjeli da Ngannou postane prvak iz financijskih razloga, bio je isplativiji. Jedini borac koji Miočića još drži na životu je Jon Jones, koji ga stalno spominje u intervjuima kao jednog od najvećih i najboljih, za razliku od svih drugih u UFC-u.

Jones će uskoro konačno debitirati u teškoj kategoriji nakon tri godine. Kako to komentiraš?

Imao je dugačak proces da dođe na istu funkcionalnost djelovanja u borbi u teškoj kao što je imao u poluteškoj kategoriji. Sad na kilaži koju ima kao teškaš funkcionira tehnički isto kao poluteškaš. To je dugi proces koji se vršio metodički i mislim da će uroditi plodom.

Misliš li da ćemo ikad vidjeti meč između njega i Miočića? Hoće li se Stipe uopće vraćati?

Hoće, vratit će se Miočić, i on želi tu borbu kao i Jones. Kao što smo čekali borbu između Mahačeva i Volkanovskog, kao dvojice najboljih svih vremena, tako ćemo dočekati i tu.

Kakav je Stipe? Družio si se s njim i u Zagrebu…

Ja sam ga prvi dočekao u Zagrebu, bili smo dugo u kontaktu, prizeman lik koji najviše drži do obitelji. Nedavno mu je otac preminuo. Vrlo je prizeman, voli posao koji radi, jedan je od nas.

Još si stalno na treninzima u American Top Teamu. Što radiš tu i čime se baviš izvan sporta?

Pomažem dečkima s treninzima, imam svoj obiteljski posao koji sam radio i dok sam trenirao, pomažem sportašima u njihovim pripremama, oporavcima od ozljeda, u tome imam puno iskustva. 

Kakva je današnja MMA scena u Hrvatskoj u odnosu na vrijeme kad si ti počinjao?

Nedvojbeno nebo i zemlja. Sustav koji je falio u ono vrijeme još nije u punom zamahu, ali ide prema tome. FNC je zaslužan za unapređenje cijele scene sa svojim eventima, Armageddon za emancipaciju mladih boraca i amaterska prvenstva na kojima se vidi jesu li za to ili nisu i na kojima mogu napredovati.

Kasnije kroz Armageddon dobivaju prve profesionalne borbe, onda FNC, a nakon FNC-a mogu doći bilo gdje. FNC već ima svoje titule, svoje prvake, puno boraca trenira u ovoj dvorani. Tu je i Ante Delija, koji je PFL-ov pobjednik i trenira s borcima.

Krajnji cilj treniranja je natjecanje, bez natjecanja nema napretka, jalovi su treninzi ako nemaš to gdje pokazati. Ostvaren je ogroman napredak, zaokružen je cijeli sustav sa sucima, amaterskim borbama, profesionalnih borbama, turnirskim natjecanjima kao Armageddon.

Kako si doživio prelazak Roberta Soldića u ONE dok su svi očekivali da će u UFC. Je li napravio dobar potez?

To samo on zna. Na kraju se gleda samo financijska korist, mi kad smo počinjali nije bilo ni govora o nekim financijskim strukturama. Tko god potpiše za neku veliku organizaciju, za mene je to velik uspjeh, bio to UFC ili ONE, ja mu želim svu sreću da napravi ono što je htio, a koliko sam shvatio, najviše mu odgovara to što će se moći boriti u dvije discipline, i ultimate fightu i kikboksu.

Već se dugo priča o borbi Ngannoua i Tysona Furyja. Bi li imao šanse i što misliš o crossover borbama?

Nisam za to, borci pokušavaju zaraditi na kraju karijere nakon što nisu uspjeli zaraditi u UFC-u i samo podižu cijenu youtuberima kao što je Jake Paul. Sport treba ostati sport. Mislim da je pozitivan u smislu što podiže medijski i jednu i drugu stranu, ali nek odradi meč s pravim boksačem ili ode u ultimate fight odraditi meč s MMA borcem. Tad ću ga više cijeniti. Ali dobar je boksač čim je nokautirao bivše UFC prvake.

Source: index.hr