Napustio nas je osvajač olimpijske medalje, Jugaš, velikan hrvatskog vaterpola, stručnjak pomorskog prava, domoljub

U ljeto 2005. igrala se u Portu revijalna utakmica. Predigra finalu Divlje lige. Unatoč godinama, tad 73., zaigrao je i Hrvoje Kačić. Nije želio biti kapetan momčadi. Razlog, dobro je procijenio snagu sastava za kojeg je igrao, ‘teško ćemo pobijediti, a znate, nikad kao kapetan Juga nisam u Portu iz…

Главная страница » Napustio nas je osvajač olimpijske medalje, Jugaš, velikan hrvatskog vaterpola, stručnjak pomorskog prava, domoljub

U ljeto 2005. igrala se u Portu revijalna utakmica. Predigra finalu Divlje lige. Unatoč godinama, tad 73., zaigrao je i Hrvoje Kačić.

Nije želio biti kapetan momčadi. Razlog, dobro je procijenio snagu sastava za kojeg je igrao, ‘teško ćemo pobijediti, a znate, nikad kao kapetan Juga nisam u Portu izgubio utakmicu’, kazao je.

Hrvoje Kačić je od početka do kraja karijere, a i poslije vezan samo uz dubrovačkog Juga. Čak i kad je 50-ih služio vojni rok nije želio igrati za splitski Mornar, koji je u ono vrijeme bio vojni klub – piše Dubrovački vjesnik.

– Mogao sam, kao i svi drugi reprezentativci, ali nisam htio – uvijek je govorio.

Nije htio, zna se zašto. Još dok je bio igrač, nije bio politički podoban. Iz tog razloga nikad mu nije uručena nagrada Narodnog sporta za najboljeg sportaša Hrvatske 1957. godine.

– Tadašnjoj vlasti se učinilo neprimjerenim da sam ja najbolji sportaš Hrvatske, ja kojeg su pet godina prije smjestili u samnicu i oduzeli mi putovnicu – govorio je poslije.

Razlog zbog čega je 1952. proveo neko vrijeme u zatvoru, u samnici UDBE, jest što je nakon utakmice Dinamo – Crvena zvezda, kada je Dubrovčanin Božo Broketa, nogometaš splitskog Hajduka poslao brzojav ‘Dok je srca, bit će i Croatije’, bio na ulici slaveći pobjedu Zagrepčana. Oduzeli su mu tada putovnicu. Ukupno tri puta početkom 50-ih.

Gospar Hrvoje je svoju sportsku karijeru počeo nakon Drugog svjetskog rata. Brat Pero, koji je bio vratar, već je igrao za prvu momčad. Hrvoje je debi u kapici prve momčadi imao 1950. godine, Jug je tog ljeta prvak, a on s 18 godina, budući je bio najbolji igrač prvaka, postaje reprezentativac. Iste godine iz Beča, s Europskog prvenstva, vraća se u Grad s brončanom medaljom. Bila je to prva vaterpolska medalja reprezentacije bivše države na velikim natjecanjima.

– Osvojili smo naslov prvaka države i 1951., ali je prvenstvo iz političkih razloga bilo poništeno. Splitski Mornar, kad smo ga pobijedili se žalio kako smo zadržavali igru protiv pravila igre. Kakvih pravila, kad se tada nije mjerilo vrijeme napada. Momčad je mogla neograničeno držati loptu u svom posjedu. Ali, iza Mornara je stajala vlast. Bio je to vojni klub, favoriziran, te nam je oduzet naslov.

Ipak, u Juga nikad nisu prihvatili tu odluku. U riznici trofeja stoji, Jug prvak 1951. godine. Bio je to posljednji Jugov naslov osvojen u Staroj gradskoj luci gdje su igrali do izgradnje bazena u Gružu 1961. godine kada je Kačić zaključio svoju igračku karijeru.

– Igrali smo protiv Partizana, kojeg su favorizirali suci iz Crne Gore. Igralo se u Beogradu. Čista krađa. Nisam mogao više izdržati. Izašao sam iz bazena, pobacao štoperice…

Zakleo se tada, ‘neću više igrati’. Odluku nije promijenio. Na izrečenu kaznu, tri mjeseca zabrane igranja, nije ni htio uložiti žalbu te je tako završila igračka karijera najboljeg igrača Juga 50-ih godina prošlog stoljeća.

Kačić je za svojih jedanaest ljeta igranja skupljao medalje s reprezentacijom bivše države. U riznici trofeja, uz broncu s Europskog prvenstva 1950. godine ima srebro s Olimpijskih igara u Melbourneu 1956., srebro s Europskog prvenstva 1958. u Budimpešti te zlato na Mediteranskim igrama u Bejrutu 1959. godine.

U njegovo vrijeme Trofeo d’Italija, međunarodni turnir, vodio se kako neslužbeno prvenstvo svijeta. Jugoslavija je 1957. osvojila drugo mjesto, a Kačić je izabran za najboljeg igrača turnira. Te godine, osim izbora za najboljeg sportaša Hrvatske, bio je uvjerljivo najbolji sportaš Dalmacije. Jedino je on dobio glasove svih 188 sudionika ankete.

Kačić je bio sudionik i Olimpijskih igara 1960. godine, ali u Rimu je ostao korak do nove olimpijske medalje (Jugoslavija je bila četvrta), dok je Igre u Helsinkiju 1952. propustio jer je služio zatvorsku kaznu, a putovnica je bila kod policije.

– U vrijeme Olimpijskih igara u Helsinkiju odsluživao sam kaznu. Trideset dana zatvora odradio sam gradeći obalu u Cavtatu ispred hotela Ministarstva unutranjih poslova. Čelnici Plivačkog saveza uvjeravali su državne i partijske moćnike kako je reprezentacija oslabljena bez Kačića, ali to nije pomoglo.

– Vaterpolo je u moje doba bio ljetni sport. Počeli bi trenirati na Dančama, kad se more ugrijalo te kad se moglo početi kupati. Nakon mjesec dana treninga bi počeli igrati. Prvo utakmice podsaveza. Potom bi na red došlo prvenstvo. Igrali smo i međunarodne utakmice. Dolazili su često Austrijanci, Mađari, Englezi, a putovali smo u Nizozemsku, Francusku, Belgiju… Festa je bila kad se igralo u Portu. Natiskalo bi su na tribine više od dvije tisuće gledatelja. Znalo se tko gdje sjedi pogotovo na tribini pod zidinama gdje su bila označena mjesta, a koja su bila prodana još prije početka sezone.

U takvom ambijentu bio je gušt igrati. I nije se moglo izgubiti.

– Uvijek kad smo postigli pogodak začula bi se pjesma. Pjevali su gledatelji ‘Tre, tre, tresese’, pa i onu ‘Jug je naš, samo naš, a ja ponosan Jugaš’. I bio je ponos biti Jugaš. Zbog toga nikad nisam želio igrati za druge.

Kad je zaključio igračku karijeru posvetio se pravu. Sveučilišni je profesor, doktor pomorskog prava. Na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj, 1990. godine, izabran je u Sabor. Od 1994. do 2001. bio predsjednik Komisije za granice Republike Hrvatske.

– Mene su početkom 50-ih izbacili sa svih sveučilišta, zbog, kako se to onda govorilo ‘narušavanja javnog reda i mira’. Ali, učio sam unatoč tome. Istina, bilo je i vremena jer u jesen te zimi se nije igralo. Sad je drugačije, vaterpolo sezona traje deset mjeseci, za one najbolje, reprezentativce nema ni dana slobodnog. Sve se promijenilo. Kad sam ja igrao nije bilo izmjena, tek ako bi se tko ozljedio teže, onda bi drugi ušao u igru. Povedeš, uzmeš loptu i čuvaš je do kraja. Znali smo to dobro raditi u Portu. Zato u moje doba nikad nismo u Gradu, u Portu izgubili utakmicu.

Source: slobodnadalmacija.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.