Porporela, posljednji dan kolovoza 1983. godine. Ljudi onoliko koliko ih može stati. Igra se finale Divlje lige. Teren opkoljen barkama s najvatrenijim navijačima. Sirene, trube, bubnjevi. Glazba s razglasa tada mlade dubrovačke rock grupe Crna udovica. Radio Dubrovnik izravno prenosi susret za treće mjesto u kojem Elita pobjeđuje Penatur 8:2. U prednatjecanju su otpale momčadi Danče, Excelsior, Boninovo, Mokošica, Libertas i KIKS (Kupalište ispod kina Slavice).
Počinje finale. Sastaju se Bellevue ‘73 (Dragan Korda, Branko John, Draško Mijatović, Nikša Lale, Milo Valjalo, Nikša Garvan, Stjepko Bokarica, Zoran Milina, Maro Bokun, Dubravko Asić, Davor Pejar, Andrija Lasica, Vedran Smokvina i trener Tomo Udovičić) i Porporela (Toni Masle, Joško Šimunović, Lukša Rudelić, Dado Malohodžić, Lukša Malohodžić, Antun Čućević, Davor Mostahinić, Hrvoje Šimunović, Željko Milić, Maro Matana, Tonči Matković, Periša Farčić, Miloš Begenešić i trener Dragan Jovanović).
Glavni i odgovorni kuhar Zlatko Čerjan s pomoćnicima Perišom Obradovićem i Goranom Čolakom peče na gradelama oko 20 kilograma srđela i širuna. Tu su tri gajbe vina, mineralne vode, kruh. Sve je besplatno. Poslužuje se tko hoće.
Spiker Murat Avdić već pomalo promuklim glasom najavljuje produžetke, jer je susret završen neodlučeno 5:5. Navijanje se pojačava. Više se ni zvižduci suca na čuju. Porporelaši posustaju, pa iskusna momčad Bellevuea ‘73. pobjeđuje 7:5. Slave pobjednici i poraženi…
Tradicija se čuva
Međusobni susreti vaterpolskih družina s kupališta počeli su daleke 1922. godine. Povremeno se prekidali i nastavljali. I kad su se početkom 80-ih godina prošlog stoljeća (tisućljeća) mnogi već bili pomirili s činjenicom kako je lijepa tradicija zauvijek prekinuta, Ivo Kolić je zasukao rukave. Priključili su mu se Dragan Jovanović, Miloš Begenešić, Srđan Kera, Nikša Rudelić, a kasnije i ostali kupači s Porporele. Skupili novac, kupili bare i plutače, napravili teren. Pokupili u Gružu, od Juga, pokoju staru loptu i kapicu te krenuli s natjecanjem.
Tradicija se očuvala. Danas je Prvenstvo dubrovačkih kupališta u vaterpolu najveće amatersko vaterpolsko natjecanje na svijetu. Četrdesetak sastava svake godine početkom srpnja, uskače u more, te počinje utrku za naslovom prvaka.
– Više ih se prijavilo, nego što ih u Gradu zna plivat – komentar je čest u posljednje vrijeme s obzirom na broj prijava, a poglavito iz razloga što u Divljoj ligi ne mogu igrati aktivni igrači koji nastupaju pod kapom HVS-a, LEN-e i FINA-e izuzev veteran.
I opet se sa stijena, iz barki i iz mora, prate zgode i nezgode ‘velikih majstora vaterpola‘. Nađe se tu i pokoji stari iskusni lisac, znalac, ali to ne pomaže ako nema snage za plivat. Popularna Divlja liga prepuna je ‘kazina‘. Događaj iz Šulića, u ljeto 1998. godine, svakako je na prvom mjestu. Igrali su Villa i Sovrnja Doli, sastavi koji su već imali po jedan poraz. Dakle, tko izgubi u toj utakmici – ispada.
Misterij iz Šulića
S tarace u Šulića, gdje je bio zapisnički stol, do terena je dosta daleko, teško je vidjeti tko ulazi u igru, a tko izlazi.
Villa je vodila 4:2, a onda je, po priči njezinih igrača u igru ušao s kapicom broj četiri ‘jedan jaki igrač‘. Pričali su, ‘Pliva k‘o riba, ne možeš ga maknut, ni pored njega bilo što učinit‘. Villa je izgubila. Sovrnja je prošla dalje. Nakon što je utakmica završila, nakon što su svi skinuli kapice, Vila se žalila. Uslijedilo je postrojavanje igrača Sovrnje Doli. Igrači Ville prolaze pored njih i zagledaju se u svakoga. ‘Jakog‘ nije bilo. Godinama poslije, istina je otkrivena. Igrao je Marinko Marić, Zagrepčanin, prvoligaški igrač, koji je poslije igrao i za Dubrovnik (Bellevue) u Prvoj ligi. Sakrio se bio iza barke, te ronio i ulazio u igru. Postigao bi pogodak, zaronio te ponovno, ‘mrtav-hladan‘, stajao iza barke i gledao utakmicu, dok je kapicu s brojem četiri na glavu stavljao igrač uveden u zapisnik.
– Ono što je Hamlet na Lovrijencu, to je vaterpolo u Starom portu – ostalo je zapisano prije desetak godina. Porat, stara gradska luka, opasana zidinama, je mjesto gdje su do izgradnje gruškog plivališta igrali vaterpolisti Juga, nastupali plivači, gostovale najjače vaterpolske i plivačke reprezentacije svijeta, gdje su Jugaši i protiv takvih bili nepobjedivi gotovo punih 30 godina.
Kultno mjesto, gdje, cilj je svakoga, zaigrati barem jednom. I igralo se, unatoč problemu s kanalizacijom. Uoči samog finala uzele bi se janke, pokupilo smeće, bacilo klaka (vapna). Rukom bi se odgurnulo od sebe ono što bi se našlo na putu te hitalo s loptom prema protivničkom golu.
‘Najgore‘ je bilo unatrag 19 godina. Na dan finala prolom oblaka iznad grada nakon više od dva sušna mjeseca. U Porat se slila sva nečistoća, kanalizacija se izlila, ali, unatoč tome, igralo se. Igrači su obukli vreće za smeće, te uskočili u more.
Danas je, srećom, gradska luka neusporedivo čišća. I nitko ne postavlja pitanje može li se igrati. Sve je s usporedbom na završnicu 2004. godine ‘kristalno čisto‘, a taj nastup najbolja je potvrda koliko Dubrovčanima znači Divlja liga.
Source: slobodnadalmacija.hr