Prvi Hrvat koji je bio najbolji strijelac SP-a: Bilo je to više nego skromno

NA DANAŠNJI dan, 9. prosinca 2008., u 73. godini preminuo je Dražan Jerković, bivša legenda Dinama, dugogodišnji trener i direktor Zagreba te prvi izbornik samostalne hrvatske reprezentacije, koji je kao reprezentativac Jugoslavije s četiri gola podijelio titulu najboljeg strijelca Svjetskog prvenstva u Čileu 1962. Tim povodom, u suradnji s Yugopapirom, prenosimo njegov intervju sa Zvonimirom Magdićem za časopis Sprint 1990. godine.

NIJE ni Boban ni Prosinečki. Ni Šuker. A jest – Čileanac. “I to davno prije ovih mladića…” Dražan Jerković je uvijek imao duha. Čak i sada kad je zavaljen na igle Zagrebove fotelje koja bode, pika. On je direktor u Kranjčevićevoj.

Što je to čileanska reprezentacija ’62.?

To je momčad koja nije počela u Čileu. Mi smo igrali četiri-pet godina zajedno. Kulminirali smo baš na tom Mundijalu, ali iza nas je bilo još uspjeha: jedan je dio tih mojih “Čileanaca” bio drugi u Parizu na Europskom prvenstvu; ta je generacija pobijedila nakon 30 godina Mađarsku i to u Pešti, jedan je njezin dio osvojio i olimpijsko zlato u Rimu. Ako je rezultat isključivo mjerilo, a on je bitan u nogometu, onda je baš ta reprezentacija, čileanska, bila najkvalitetnija.

I odmah “bremza” na svoj način:

Ne bih želio biti pretenciozan i zato otvoreno mogu reći da je generacija prije nas, posebice ona tzv. olimpijska iz Helsinkija ’52. bila i kvalitetnija, ali nije imala rezultate koje smo mi ostvarili.

Ja je dobro pamtim: Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek, Zebec. Poimenično to su bili daleko bolji igrači nego oni koji su zajedno sa mnom igrali u Čileu. Ali, ponavljam, nogomet je čudna igra.

Draža ima i ključ tog “čuda”:

Znate, u jednoj momčadi ne bi “pasala” ni tri Pelea ni tri Maradone istovremeno. Tajna je u onome što se zove “kompozicija”.

I naša je čileanska reprezentacija ’62. imala usklađenost koja je “rodila” visokim rezultatom. Mi smo na jednom svjetskom prvenstvu bili – četvrti! No bez dobrih igrača, nema ni rezultata. Očito da je naša čileanska momčad imala dobre igrače. Nogomet nije atletika, ali je rezultat ipak bitan pokazatelj vrijednosti. Mi smo, očito, imali i jedno i drugo. Jer i loše, ali i dobre igre se zaboravljaju. Ostaju na kraju samo rezultati.

A sada Draža igra svoj omiljeni “propust”.

I ne samo da smo mi postigli dobar rezultat, visoki plasman, ja i sada tvrdim da je ta reprezentacija mogla postići daleko više od visokog četvrtog mjesta.

Nešto je “puklo” protiv Čehoslovaka?

Jest. Nesretnim slučajem izgubili smo utakmicu protiv Čehoslovaka. Bili smo bolji. A to je već bilo polufinale. Sjećam se da smo ja i Galić promašili prilike koje se ne bi smjele promašiti, a primili smo golove koje ta reprezentacija nije smjela primiti. Mi smo imali šansu za finale. Čak i za više od toga.

Kada će se ona opet ostvariti, a znam da jednog dana hoće, teško je reći.

Očito ni Brazil nije bio neranjiv lav?

Jest, Brazil je i tada imao velikih igrača. Nije igrao Pele. Igrao je Amarildo, dobar igrač. Igrali su Garrincha i Didi, istina, veliki majstori, ali po mom mišljenju već na silaznoj putanji slave. Ali za podvig uz sve znanje treba i mnogo sreće.

U Čileu je Jerković bio najbolji strijelac mundijala, u Čileu je reprezentacija bila četvrta, najviše do sada, u Čileu je i jedan naraštaj, Jozićev, uzeo čak i “mlado” zlato… Očito nam Čile leži…

Čile je uistinu jedan nogometni ambijent. Ljudi temperamentni, ushićeni loptom. Mi smo bili tamo krasno primljeni. Na svakom mjestu bili smo okruženi našim ljudima, kao uostalom i ovi mladi, toliko godina kasnije. Ljudi su dolazili i po tisuće kilometara da nas vide, da nas bodre. Bili su s nama.

Nezaboravna je i danas ljubav tih ljudi i kad se svega toga sjetim, srce zaigra… Mi smo za njih jednostavno bili njihova domovina. A mi smo bili kao kod kuće.

Čileanci Dražana Jerkovića i Čileanci Mirka Jozića. Je li taj mladi naraštaj u stanju uloviti i rezultatski one “Čileance”?

Nije se ni naša reprezentacija stvarala u Čileu, pa ne treba očekivati da će i svi ovi mladi “Čileanci” postati sutra budućnost našeg nogometa. Ne! Ali po onome što su pokazali već tamo u Čileu, a još više ritmom kojim se dalje razvijaju, većina tih igrača bi sutra trebala uzeti čvrsto mjesto u reprezentaciji. To, da!

Na svoja četiri gola, na Zlatnu kopačku jednog Mundijala, Dražan Jerković gleda spuštenih ramena.

Skromno. Četiri gola, više nego skromno, iako ja uvijek kažem ovo: u nogometu je, uza sve to i ono drugo, ipak najvažniji – gol. To je bez sumnje i najteže. Zašto? Dosta se stvari u nogometu mogu naučiti. Ali se ne može naučiti zabijati gol. Ili se ima ili se nema taj osjećaj.

I ovo je Jerković:

Nisam ni znao da sam ja jedan, jer nisam bio sam, bilo nas je još s ta četiri gola, od najboljih strijelaca Svjetskog prvenstva. Ili kako vi velite, Zlatna kopačka. To sam doznao mjesec ili dva kasnije kad smo se vratili doma. Moram priznati samo ovo: imao sam na svim utakmicama sijaset prilika.

I da sam bio malo više koncentriran, moglo je biti i više golova. No, u tom trenutku nisam o tome razmišljao. I bolje. Za jedno svjetsko četiri gola nije previše, dva Kolumbiji, jedan Urugvajcima i jedan Čehoslovacima, ali ih treba zabiti.

Jerković je visoko objektivan:

Našao sam se na listi s jednim Garrinchom ili s jednim Albertom. To su igrači koji su svojim znanjem, igračkom i pucačkom sposobnošću bili daleko bolji od mene. I bilo bi normalnije da je baš netko od njih dao više golova. Ali, na kraju, rekao sam već, nogomet je to, mogao sam čak biti i ispred njih!

Just Fontaine je u Švedskoj ’58. zabio čak trinaest golova. Tko će ga uloviti, nitko. I zašto?

U nogometu se nešto mijenja. Jedno je sigurno: sve je manje izrazitih gol-igrača. Nema više “sidraša”. Imate jednog napadača i četiri, pet veznjaka koji moraju biti kompletni: i oduzeti, i dodati, i pucati, i zabiti, i duplirati tu “izloženu špicu”. Nema više života na račun drugih. Ja sam bio taj. Morali su me “gađati”, pogađati, a ja sam se brinuo za “spremnicu”.

Malo ih je koji su to radili kao Dražan. Škare, to mu je bio uobičajen udarac. Danas se o njemu još samo sanja ili ga tu i tamo uvali mali Meksikanac Hugo Sanchez!

I zato je daleko teže naći takvog igrača, tog veznog koji sve zna, nego naći jednog izrazitog strijelca. Jedan je Pele, jedan Cruyff, o Di Stefanu da i ne govorim, jedan Maradona, oni su sve to znali, i oduzeti, i spakirati i zabiti! Jedan Sivori…!

Što bi jedan Jerković, taj sidraš, u ovom današnjem nogometu? Bi li stigao zabiti gol?

Mislim da bi jedan Dražan Jerković ili jedan igrač tog stila i danas zabijao golove. Ali jedno je sigurno, morao bi nešto mijenjati. Morao bi se sigurno daleko više kretati. I mislim da bi unatoč svom “nosu”, danas manje zabijao nego jučer…

Modernizam je smanjio efikasnost. Jerković je tu doma. Bio je užasno marljiv u pospremanju lopti u mrežu (od pet golova OFK Beogradu – pet glavom!)

Istina je. Golova je sve manje. Ti možeš povećati i startnu brzinu, dati igraču veću izdržljivost, ali zabiti gol, to je nešto drugo! To mu ne mreš dati. Možeš ga naučiti i da puca. Ali kada, kako, zašto – ne, to se ne da “ispeglati”. A očito je da današnji nogomet ima sve manje pravih majstora.

Vremena lete, ali je i danas iskočio jedan izraziti centarfor, strijelac. Je li Van Basten taj pravi, rođeni zabijač…?

Jest. Apsolutno. Izraziti gol-igrač, I ne samo to. Ima i druge kvalitete. Hoće li biti i najbolji strijelac na mundijalu u Italiji, ovisit će ne samo o njemu već i o tome kako će daleko Nizozemska stići…

Na ovom mundijalu – Kolumbija. Jerković je još davne ’62. igrao protiv nje.

Teško je uspoređivati. Oni su i tada bili dobri, ali smo ih mi pobijedili. 5:0! Uz toliko mojih “zrelih” prilika. No, nešto se i promijenilo. U osnovi oni sigurno imaju temperament, oni su brzi; znaju igrati. A koliko sam čuo od Osima i drugih, čini se da sada imaju i kvalitetu. Treba ih se pribojavati, ali se ne smijemo bojati sami sebe. Jer u odnosu na Kolumbiju, mi odlučujemo. Ne oni! Ne treba je zato ni podcijeniti ni precijeniti.

I sada njegova kritika “zdravog razuma”:

Moramo jednom biti na čistu s time da nismo, iako to mislimo ni u čem na vrhu. Mislimo da smo u nogometu “bogovi”. Ne, mi nismo “bogovi”. Ako smo na jednom mundijalu, to je već velika stvar. Ako još odemo – korak dalje, kolo više, to je još veća stvar. Ali, ne, mi nismo “bogovi”.

Trese se nad “mladim dolascima” trbuhom za kruhom.

Ja sam od nogometa zaradio samo uspomene. No, ne treba plakati. Treba plakati nad ovim: prerani odlasci štete nogometu. Otići će Piksi s 26. Vukas je, sjećam se, otišao s trideset! Znate li vi što znače ove četiri godine za jedan nogo-image. Za mladost koja treba gledati i učiti. Ja nisam protiv odlazaka. To je zakon ponude i potražnje. Ali je bitno pitanje kada…

I zaključak tamnih tonova:

Sigurno je da je silazna putanja, ja neću reći u svjetskom, ali u našem nogometu prisutna. Zato bi bilo možda idealno da ode mlad, da se još mlad i vrati i da igra do kada to može… Tako bi se zaustavio taj pad. Dobar igrač dolazi do izražaja u slabijoj momčadi, ali daleko teže sazrijeva u maloj sredini.

Zlatna kopačka ’62. skida kapu Osimu:

Osim to mudro vodi. Znam ga dugo i mislim da vrlo uspješno vodi reprezentaciju. Oduševljava način na koji to radi. Kako je samo skinuo s dnevnog reda one predrasude stari – mladi; domaći-strani! Sve je dao na “profi” – igrače. I tu je dobio. Sjetite se, što znače nova, profi-razmišljanja.

Mi smo dva puta okretali negativni rezultat, sa Škotima i Francuzima! Ja znam da taj nogomet i nije uvijek lijep, ali je svrsishodan. Sada radim u NK Zagrebu i sve bih dao za dobar rezultat, za dva boda. No, to ne znači da u perspektivi nisam i za ono drugo, za užitak, zbog kojeg publika i dolazi.

Pitanje prvaka ’90. ovako je ocijenio:

I srce i razum ipak svode sve na to da je Dinamo bliži naslovu prvaka. Na koncu, Zvezda dolazi u Maksimir.

I nosi u sebi “trojstvo”:

Kad igrač izvede poteze, a mi trebamo pobjedu, mislim njihov, ja zaplješćem. To je igrač u meni. Katkada tražim samo rezultat jer od njega živim i tada iz mene suklja trener, a kao direktoru često mi je jasno, treba spojiti i jedno i drugo, igru i rezultat. Da, to stoji.

Zlatna kopačka ’62., Jerković važe mundijal-pobjednika?

Igra se u Europi, dakle, europska reprezentacija. Južnoamerikanci, iako još imaju nešto svoje, ipak su dosta podlegli trci s Europom. No, ja sam protiv. Ja neću da naš Boban bude Briegel. Ne! Ali treba koračati trendovima koje ostvaruju oni uspješni.

Source: index.hr