Tri asa vraćaju Kaštela u elitu: ‘Rutineri su tu da pomognu, ali mladi će nas igrači nositi prema Premijer ligi‘

Nije se o tome puno čulo, a ni pisalo. Bez velike pompe, u Kaštelima se rađa lijepa košarkaška priča. Da ipak, ne daj Bože, prođe u potpunosti “ispod radara” – pobrinuli smo se mi. Ribola Kaštela ove sezone borit će se za povratak u košarkašku Premijer ligu. A predvode ih tri dobro poznata imena. Trio “starih”, trofejnih majstora, s bogatim domaćim, ali i inozemnim iskustvom. Mateo Kedžo, Ante Delaš i trener Damir Rančić.

Prednost dajemo treneru. Neka njegova u ovom tekstu bude prva, a na terenu zadnja! Zanimljiva je Rančićeva štorija i životni put. Za one koji ne znaju, brat mu je Ivan, naš proslavljeni odbojkaški trener. Uz braću, nekadašnje igrače, a danas trenere, veže se i posebna priča. Naime, Damir je započeo kao odbojkaš, a Ivan kao košarkaš. Kasnije su se zamijenili…

– Uvijek pratiš starijeg brata, to je tako. Iz odbojke sam ipak prešao u košarku i više se nisam vraćao – počinje Damir. Potpisnik ovih redaka sjeo je s kaštelanskim triom na Sokolani nakon lagane šetnje po Sućurcu gdje je naš fotoreporter odradio svoj dio posla.

Rančićeva karijera pravi je raritet u svijetu hrvatske košarke, a ima i jedno postignuće uz koje stoji samo njegovo ime.

– Igrao sam za četiri najveća hrvatska kluba prije Cedevite, za Split, Zadar, Cibonu i Zagreb. Ima ih i što su igrali za svih pet. Ali netko mi je rekao da sam ja jedini bio prvak s tri različita kluba. Sa Splitom 2003., Cibonom 2006. i Zagrebom 2011.

Rano je Rančić završio karijeru. Leđa su ga dugo mučila. Na kraju se odlučio na operaciju nakon koje se vratio, ali ne za dugo.

– Shvatio sam da neću moći produžiti toliko kao njih dvojica, pa sam upisao za trenera na Kineziološkom fakultetu. Želio sam ostati u košarci, to je ono što znam i čime se bavim cijeli život. U Kaštelima mi se pružila prilika i zgrabio sam je.

Trenerski ciljevi?

– Nemam dugoročne planove. Situacija u hrvatskoj košarci je takva da ne znaš hoće li za godinu-dvije sve otići u amaterizam ili će se nešto pokrenuti. Dok sam igrao, najveća želja mi je bila nastupiti za Split, a kada to ostvariš, onda želiš nešto novo.

Koliko mogu Kaštela u novoj sezoni?

– Cilj nam je biti bolji nego prošlih sezona kada smo završavali na četvrtom i petom mjestu. Dobili smo njih dvojicu iskusnih igrača, a imamo i generaciju mladih i talentiranih koji će ove sezone biti nositelji. Ciljamo na sami vrh, a paralelno želimo i promovirati mlade.

U Kaštela se minulog ljeta vratilo i dobro poznato ime. Mateo Kedžo iz Splita nije preselio daleko. Pisalo se kako se Kedžo vratio tamo gdje je sve počelo, ali to i nije u potpunosti točno. Razjasnili smo, stoga, gdje je započeo svoj košarkaški put…

– Nije to bilo u klubu, nego u školi košarke u Kaštel Lukšiću. Tamo sam bio godinu i po’, a onda 1997. prešao u Split.

Obišao je Kedžo Europu uzduž i poprijeko. Od Latvije i Ukrajine do Grčke i Španjolske. Dobar je vijađ napravio Splićanin, a onda se 2016. opet vratio u žuti dres, na mjesto stare slave, u klub s kojim je 2003. uzeo naslov prvaka Hrvatske.

– To je za mene bio pun pogodak. Baš sam guštao proteklih sezona na Gripama.

Zašto Kaštela?

– Ovo je za mene novi početak. Osjećam da još mogu dovoljno dati, da možemo napraviti iskorak.

Kedžo je otišao s Gripa, ali zapravo i nije…

– Imam još predati završni rad na Kineziološkom fakultetu. Već radim u Splitu kao trener mlađih uzrasta. Ujutro imam treninge s njima, a popodne ja treniram. Tako da ću se nakon igračke karijere posvetiti trenerskoj.

Godine su tu. Koliko još možeš?

– Tek mi je 38, haha – smije se Mateo.

– Ne razmišljam o kraju. Dokle god ne dolazim kući u bolovima nakon treninga, dobro je.

– Kako ćeš i dolazit’ kad slabo treniraš – ubacuje se Rančić.

– Stvarno mi je lijepo u Kaštelima. Imam odličnu suradnju sa svima u klubu. Nema pritiska, ali obaveze se znaju – nastavlja Kedžo.

– Tek će ih biti – dometnuo je trener. Nakon formalnog, razgovor je polako počeo kliziti prema opuštenijem tonu.

– Pitali ste zašto baš Kaštela. E, pa, došao sam s glavnim ciljem da treneru srušim autoritet – kroz smijeh će iskusni Mateo.

Dotaknuli smo se već Splita, ali još ćemo malo. Što predviđaš Žutima u ovoj sezoni?

– Neće biti lako. Imaju skraćen roster, fali igrača. Nema ni puno visokih pod košem, a ima i ozlijeđenih. Mogu li preživjeti u ABA ligi? Ipak, vjerujem da mogu.

Red je dati riječ i “mladiću” u ovom triju. Anti Delašu “tek” su 34 godine, a ovo mu je druga sezona u Kaštelima. Njih trojica  – 111 godina! Ka’ Hajduk…

– Stigao sam lani. Kako ideš prema kraju karijere, gledaš kako bi se vratio bliže kući. Korona je poremetila sve. Ugovori su vani dosta pali, tako da je povratak bio najbolji izbor za mene.

I Delaš je igrač s inozemnim iskustvom.

Kakva je situacija vani? Može li se zaraditi?

– Može, iako se prije moglo i puno više. Razlika je samo što te kao stranca neće puno trpjeti. Ako odigraš nekoliko lošijih utakmica, već ti traže zamjenu.

Za Solinjaninom je i reprezentativna karijera. Bio je dio naše izabrane vrste koja je na Euru u Sloveniji 2013. godine osvojila četvrto mjesto.

– Tadašnji izbornik Jasmin Repeša me pozvao. Ali treba biti pošten i kazati da ne bih išao da se Marko Tomas nije ozlijedio.

Nismo mogli ne upitati trenera…

Evo scenarija: zadnji napad za pobjedu i prolazak u Premijer ligu. “Time-out”, akcija je nacrtana! Za koga?

– Uhh, sad ste me uhvatili. Ma, ne bi to nitko šutirao od njih dvojice! Oni su tu samo da pomognu. Mladi će ove sezone biti nositelji!

Source: slobodnadalmacija.hr