Vraća se Divlja liga: nakon dvogodišnje pauze zbog korone, opet će se igrati Prvenstvo dubrovačkih kupališta u vaterpolu s finalnim okršajem u legendarnom Portu

Svake godine ljeti ugodno me iznenade Gospari kad krenu u osvajanje trofeja pobjednika Divlje lige.

Znate već, to je ono natjecanje dubrovačkih plaža na kojem ne smiju nastupiti aktivni vaterpolisti ili oni koju su friško prestali s igranjem ove igre. U publici su uvijek sve neki poznati glumci, sportaši, političari, navija se jače nego kad Jug igra, a plivalište je obično usred mora, pa sudac sudi stojeći u barci i svakih 3-4 minute pomisli kako bi mu bolje bilo da u tu barku nije niti ulazio, no hrabro sudi dalje i (ako je sklon jezikoslovlju južne Hrvatske) skuplja uvijek originalne i duhovite dosjetke (to se zove još i – psovke) lokalnoga puka koji navija iz mora, s barki, s obale, a navodno su viđeni i neki ronioci jedne od ovih sezona kako dekoncentriraju protivničku momčad mjehurićima zraka, odozdo…. – mnogi su pisali o Divljoj ligi, popularnom Prvenstvu dubrovačkih kupališta u vaterpolu.

Između ostalog i Jura Ozmec, danas urednik Sportske televizije, te predsjednik Hrvatskog zbora sportskih novinara. Nema tu nekih čvrstih odrednica kad je “teren pogodan za igru”. A kad to nije, (jer se inače Divlja liga sigurno nikad ne bi ni odigrala) čekaju da oslabi vjetar ili da prestane kiša, ili da baš točan broj igrača bude u zapisniku. I zato se i zove divlja, ali je iznimno nabijena emocijama.

Protivnici u moru “grizu” svom snagom, a onda poslije (nakon što zajednički izvrijeđaju suca) odu na piće u obližnji lokal. Pozovu, jasno, i suca. Ići u dubinu, analizirati zašto je tome tako, ne treba. Svaka analiza, svaka dodatna briga oko Divlje je lige čak i loša, jer to treba osjetiti gledajući utakmice, a ne analizirati. Dakako, kad bi se nekim čarobnim štapićem dalo taj sklop u glavi prenijeti i šire na Hrvatsku, bilo bi doista više djece koja bi se makar i tako bavila sportom. Možda – ostalo je zapisano.

Dvije godine je korona ‘zatvorila’ Divlju ligu. U ljeto 2020. godine se nije htjelo odustati, ali se moralo. Prošlo ljeto mjere koje su bile na snazi nisu išle na ruku ‘divljeligašima’. Ali, budi se ovo ljeto Divlja liga. Traže se kapice, lopte, opet se pituravaju golovi, slažu se tereni, pletu se mreže za golove, bolje rečeno, sve se to ‘krpi’.

Divlja liga, prava liga, pola pluta, pola pliva – glase riječi himne. Na stranicama Slobodne Dalmacije, prije 39 godina, ostalo je zapisano: posljednji dan kolovoza 1983. godine. Ljudi onoliko koliko ih može stati. Igra se finale Divlje lige. Teren opkoljen barkama s najvatrenijim navijačima. Sirene, trube, bubnjevi. Glazba s razglasa tada mlade dubrovačke rock grupe Crna udovica. Radio Dubrovnik izravno prenosi susret za treće mjesto u kojem Elita pobjeđuje Penatur 8:2. Potom finale: Bellevue ‘73 i Porporela.

Glavni i odgovorni kuhar Zlatko Čerjan s pomoćnicima Perišom Obradovićem i Goranom Čolakom peče na gradelama oko 20 kilograma srđela i širuna. Tu su tri gajbe vina, mineralne vode, kruh. Sve je besplatno. Poslužuje se tko hoće. Spiker Murat Avdić već pomalo promuklim glasom najavljuje produžetke, jer je susret završen neodlučeno 5:5. Navijanje se pojačava. Više se ni zvižduci suca na čuju. Porporelaši posustaju, pa iskusna momčad Bellevuea ‘73. pobjeđuje 7:5. Slave pobjednici i poraženi…

Međusobni susreti vaterpolskih družina s kupališta počeli su daleke 1922. godine. Povremeno se prekidali i nastavljali. I kad su se početkom 80-ih godina prošlog stoljeća (tisućljeća) mnogi već bili pomirili s činjenicom kako je lijepa tradicija zauvijek prekinuta. Međutim, nije. Nabavile su se bare i plutače, napravili teren. Pokupili u Gružu, od Juga, pokoju staru loptu i kapicu te krenuli s natjecanjem.

– Ono što je Hamlet na Lovrijencu, to je vaterpolo u starom portu – napisao je Jadran Kapor na stranicama Dubrovačkog vjesnika prije gotovo 30 godina. Porat, stara gradska luka, opasana zidinama, je mjesto gdje su do izgradnje gruškog plivališta igrali vaterpolisti Juga, nastupali plivači, gostovale najjače vaterpolske i plivačke reprezentacije svijeta, gdje su jugaši i protiv takvih bili nepobjedivi gotovo punih 30 godina

Kultno mjesto, gdje, cilj je svakoga, zaigrati barem jednom. I igralo se, unatoč problemu s kanalizacijom. Uoči samog finala uzele bi se janke, pokupilo smeće, bacilo klaka (vapna). Rukom bi se odgurnulo od sebe ono što bi se našlo na putu te hitalo s loptom prema protivničkom golu. ‘Najgore’ je bilo početkom tri godine. Na dan finala prolom oblaka iznad grada nakon više od dva sušna mjeseca.

U Porat se slila sva nečistoća, kanalizacija se izlila, ali, unatoč tome, igralo se. Igrači su obukli vreće za smeće, te uskočili u more. Danas je, srećom, gradska luka neusporedivo čišća. I nitko ne postavlja pitanje može li se igrati. Sve je s usporedbom na završnicu 2004. godine ‘kristalno čisto’, a taj nastup najbolja je potvrda koliko Dubrovčanima znači Divlja liga, koja kreće idući tjedan.

Source: slobodnadalmacija.hr