U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Sredinom prošlog stoljeća to je činio Fritzie Zivic, sin hrvatskog iseljenika iz Bosiljeva koji je u Americi tražio bolji život. On se za preživljavanje doslovno borio, boksajući više od 20 puta godišnje i koristeći se svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima u ringu kako bi došao do pobjede. Bio je najbolji, najprljaviji i najobožavaniji boksač svog vremena.
VELIKI interes javnosti za borilački sport, a onda i boks kao njegove najuglednije, najdugovječnije i najglamuroznije perjanice, najprirodnija je stvar na svijetu. Ne postoji zaselak, kvart, favela ili sokak u kojem se od malih nogu nije testiralo tko je najjači tip u susjedstvu. Kako je jednom Don King rekao: Prođete li pored igrališta i vidite kako dva tipa igraju košarku, a deset metara dalje se dva tipa tuku, ne postoji čovjek na planeti koji će odabrati gledati košarkaški ogled.
Imati titulu najjačeg je oduvijek predstavljalo posebnu počast. A imati titulu najboljeg u državi, na kontinentu ili na Zemlji je nešto što oni koji su htjeli biti najjači nikad ne zaboravljaju. Baš zato je zadnjih godina jedna od najvažnijih sportskih tema u medijima sapunica i sukob između Filipa Hrgovića i Alena Babića. Još devedesetih i nultih su Hrvati s velikim žarom pratili što rade Željko Mavrović i Stipe Drviš.
Stariji se dobro sjećaju Marijana Beneša i najvećeg od svih – Mate Parlova, Imoćanina koje je zbog popularnosti dobio svoju ulicu čak i u Beogradu i koji je proglašen najboljim nacionalnim sportašem 20. stoljeća. Hrvatska je boksu dala puno toga, ali čak ni previše hrvatskih ulica ne pamti da je u jednom trenutku Hrvat bio najopakiji tip na Zemlji.
Njegovo puno ime je Ferdinand Henry John Zivic, a bio je puno poznatiji kao Fritzie Zivic ili Croatian Comet. Boksao je s najvećima i rušio je rekorde. Bio je jedan od najboljih, najluđih, ali i najomraženijih boraca u povijesti sporta. Svijet ga pamti kao najprljavijeg boksača ikad.
Najstereotipnija priča na svijetu koja to nije
Svaka priča o velikim prvacima u borilačkim sportovima ima potpuno isti i dosadno predvidljivi scenarij. Uvijek je riječ od djetetu odraslom u ekstremnom siromaštvu (a za priču je idealno ako je još i iz disfunkcionalne obitelji), koje je pravdu šakama dijelilo još davnih dana na ulici i koje se moralo boriti, doslovno i figurativno, da izađe iz bijede.
Takav scenarij nije samo istinit – jer zašto bi itko kome je dobro u životu za posao odabrao primati šaku u zube – nego nam je i nasušno potreban. Priču o borcu-pepeljugi trebamo kako bismo imali moralno pravo idolizirati svog junaka, a demonizirati suparnika i kako bismo mogli romantizirati činjenicu da se naš junak bori za nas, sudbinu svijeta i slobodu tako što drugim ljudima otvara lubanje.
Fritzijeva životna priča apsolutno je identična gore opisanoj, uz jednu bitnu razliku. Tukao se isključivo za sebe i lovu, a na putu do nagrade su pravila i ideali bili samo smiješna pozadinska buka.
Fritzie nikad nije htio biti nečiji junak niti je ikad pokušavao sakriti, riječima ili djelom, surovost i brutalnost posla kojim se bavi. Pomalo ironično, u želji da dokaže da nije heroj kakvog ljudi žele, oni su ga baš takvog zavoljeli.
Mentalitet imigranata skoro je odgojio propalice. Srećom, ljudi su oduvijek htjeli platiti da vide kako se netko tuče
Josip Živić, rodom iz Bosiljeva koji danas većina Hrvata poznaje tek kao usputnu stanicu na autoputu, odlučio je početkom 20. stoljeća slijediti san i put stotina tisuća drugih Europljana i sa svojom slovenskom ženom Marijom potražiti bolje sutra u Sjedinjenim Američkim Državama.
Kao većina Hrvata tog doba, uputio se u Pittsburg, koji je tih godina imigrantima nudio rudnike, čeličane i dobri stari rad od jutra do sutra. Fritzie je rođen 1913. godine kao jedan od petero sinova hrvatsko-slovenskog para. Četiri od njih pet, uključujući i Fritzieja, radili su u čeličani kao maloljetnici.
Rečenicu koja najbolje opisuje djetinjstvo “Fighting Zivics” braće, kako ih je prozvala lokalna štampa, izrekao je sam Fritzie. “Imao si dva izbora u našem kvartu. Tući se ili izaći van. Mi smo odlučili izaći van.”
Zivici su vrlo brzo postali jedna od zloglasnijih bandi u Lawrencevilleu, tvrdom i teškom radničkom naselju u kojem si pored mnogobrojnih Iraca, Židova i Talijana morao biti izuzetno organiziran da opstaneš. Teritorij svake posebne nacije bio je jasno određen i svaka povreda njegove teritorijalne cjelovitosti bila je objava uličnog rata. Zivici su se dobro tukli i to su jako dobro koristili.
Sve je bilo predodređeno za to da postanu uličari i propalice starog kova. Srećom po njih, tukli su se baš jako, jako dobro. Starija braća Pete i Jack otišli su kao dio reprezentacije na Igre u Antwerp 1920. godine. Tamo ih je primijetio Spike Webb, poznati izbornik boksačke reprezentacije ratne mornarice SAD-a.
Jack je sumnjivom sudačkom odlukom ostao bez bronce, a na nagovor Webba je otišao u profiće. Svemu tome je svjedočio mladi Fritzie koji je već s deset godina ušao u dvoranu i odlučio slijediti bratov put.
Drugi žive kako bi se borili. Fritzie se borio kako bi živio
Priču o tome što je oblikovalo Hrvatski komet, kako su ga nazvali američki mediji, kao čovjeka i borca nemoguće je shvatiti bez konteksta vremena i prostora u kojem je odrastao. Nije bilo puno težih perioda za odrastati i preživjeti od Velike američke depresije.
Svakodnevno su propadale stotine firmi, otkazi su se dijelili kao na Fordovoj traci, a siromaštvo, bijeda, propast i smrt ušle su na velika vrata u puno američkih domova. Dotad je boks za Fritzieja bio ispušni ventil. Vrlo brzo mu je postao sredstvo za život. Dotad je radio u čeličani, kao i druga braća Zivic.
Drugi veliki boksački prvaci često pričaju o tome kako su oduvijek sanjali slavu i titule i za to su živjeli. Fritzie je bio sasvim suprotan tip. On nije živio kako bi se borio, on se borio kako bi živio. Ili, ako baš hoćete, borio se jer je morao.
Sin imigranta s facom punom ožiljaka poznat kao dijete ulice i nije CV koji je u tim vremenima garantirao posao i novac. Srećom za Fritzieja, uvijek su postojali ljudi koji su bili voljni platiti da gledaju prolijevanje krvi.
Imao je 233 profesionalna meča. Borio se 22 puta godišnje
Boks je u zadnjih 70 godina evoluirao dovoljno da bismo svi prihvatili da udaranje u glavu može ne samo biti sport, nego zaraditi titulu plemenite vještine. Danas su u boks ušle medicina, nutricionizam, kondicijska priprema, specifične strategije i tradicionalne škole boksa i to je puno više od običnog šaketanja.
Danas je sasvim normalno da borac s 15 borbi traži napad na pojas prvaka i da karijeru završi s 40 profesionalnih borbi. Fritzie ih je imao 233 u 18 godina karijere. Ishod same borbe njemu i nije bio pretjerano bitan, ali faktografije radi neka ostane zabilježeno da je pobijedio 158 puta.
Osamdeset i jedan meč završio je nokautom protivnika. Tri planetarno najpoznatija teškaša – Tyson Fury, Oleksandr Usik i Anthony Joshua u ovom trenutku karijere zajedno imaju 82 meča i 59 nokauta. Fritzie je izgubio 65 puta, a koliko se abnormalno često borio govori činjenica da u karijeri ima deset remija.
Koliko ga je nužda tjerala da se bori najbolje govori 1938. godina, pretposljednja u nacionalnoj recesija. Fritzie se borio 22 puta te godine. U kolovozu je imao čak četiri meča, a dva najbliža su međusobno bila udaljena puna tri dana.
Borbe na sajmovima i u noćnim klubovima stvorili su veliko ime
O samim počecima Fritzijeve borilačke karijere može se samo reći da je prihvaćao bilo kakve mečeve, bilo kad i bilo gdje. Doslovno. Tukao se po lokalnim dvoranama, klubovima, kasinima, u posebnim i sasvim običnim prilikama. Počeo je karijeru u perolakoj kategoriji, a trebalo mu je samo pet godina da uđe u top 10 u kategoriju iznad.
Prvih 18 mečeva odradio je u rodnoj Pennsylvaniji, a onda je saznao da se na Divljem zapadu bolje plaća. S Bratom Eddiejem i menadžerom otišao je u Kaliforniju gdje je odradio puno brutalniju i događajima nakrcaniju turneju od bilo kojeg velikog benda u povijesti.
Od listopada 1933. godine do svibnja 1934. godine odradio je 12 borbi u Kaliforniji. Baš svaku je pobijedio i glas o tvrdom tipu s nevjerojatnom bradom iz Pittsburgha pomalo se počeo širiti diljem zemlje.
Koliko je izdržljiv bio govori to da je samo četiri od 232 izgubio nokautom. Koliko nije birao sredstva na putu do cilja najbolje opisuje novi nadimak koji mu je priskrbio američki tisak – Mr. Tough on Tough. Borbu ključnu za lansiranje u orbitu najboljih imao je 1936. godine.
Tada je ukrstio rukavice s Billyjem Connom, tada tinejdžerom koji će tri godine kasnije postati prvak svijeta u poluteškoj diviziji. Fritzie je izgubio sudačkom odlukom, ali svjedoci su pričali o izjednačenoj borbi koja je mogla otići na bilo koju stranu. Conn je uskočio kao zamjena u taj meč i bio je gotovo četiri kilograma preko dozvoljene granice.
“On je bio vrhunski učitelj. Boriti se s Zivicem bilo je kao ići na koledž pet godina, toliko sam naučio boksajući s njim deset rundi”, rekao je Conn nakon gotovo deset godina, ističući kako je znao da će Zivic postati šampion.
Upala pluća zamalo ga je ubila, ali pokazao je od čega su Hrvati napravljeni
Conn je silno htio revanš, ali na putu tome je stala Ziviceva upala pluća. Zaradio ju je u ljeto 1937. godine i odmah je hospitaliziran. Situacija je djelovala vrlo ozbiljno i bilo je pitanje hoće li se Fritzie izvući.
Chef Smith, urednik Pittsburgh Pressa, napisao je: “Činilo se da nema šanse za njega. Dva tjedna su mu se borili za život, a ljudi iz bolnice nisu dali nijednu ohrabrujuću vijest. Već smo napisali priču o njegovom životu koja se trebala tiskati ako umre. Naravno, znali smo da i ako izađe, da je s njegovom karijerom gotovo.”
No, Zivic nije samo preživio, već se ekspresno vratio u ring. Do kraja godine se borio sedam puta. “Od čega god da su rađeni ljudi u Zivicevoj rodnoj Hrvatskoj, nevjerojatno su tvrdi”, pisalo je u listu za hrvatsku dijasporu. Zivic se vratio bolji i jači nego ikad.
Lokalno rivalstvo stvorilo je legendu
No, biti najtvrđi i najopasniji tip u Pittsburghu je posebno vrijedna titula i Charles Burley, tip kojeg su samo rasni zakoni spriječili da bude proglašen prvakom SAD-a, nije mu je htio prepustiti tako lako. Na koncu, Zivic je do prvog okršaja s Burleyom imao mizernih 80 mečeva i 58 pobjeda.
Legendarni Archie Moore, bivši prvak svijeta u lakoj kategoriji je Burleya proglasio najvećim borcem u povijesti. Fritzijev suparnik postao je prvi u povijesti koji je istovremeno držao velteraški i srednjaški pojas prvaka. Naravno, u posebnoj kategoriji – onoj isključivo za crne boksače. I skoro svi bijelci su ga izbjegavali. Ne i Hrvatski komet.
Bio je to derbi za kakvog bi današnji promotori platili suhim zlatom. S jedne strane opako dijete ulice i dijete imigranata, ali ipak “prave” boje kože. S druge strane predstavnik obespravljene i sve ljuće rase koja je koristila svaku šansu da se u ringu revanšira Americi za sve ono što joj je ona radila izvan njega.
U malo više od godinu dana borili su se triput. Bili su to daleko najvažniji sportski događaji u gradu, a moralo je biti nazočno pola gradske policije jer je atmosfera bila na rubu incidenta i linča. Fritzie je pobijedio u prvoj borbi, koja se održala u današnjem zaštićenom Motor Square Gardenu – zgradi koja je služila najprije kao tržnica, a onda i kao veliko spremište.
Bilo je jasno da je interes ogroman pa su se druge dvije borbe održale na Forbes Fieldu, bejzbol igralištu Pittsburgh Piratesa na čije se tribine natiskalo nekoliko stotina navijača više od kapaciteta. Burley je pobijedio u obje borbe, ali legenda o Fritzieju Zivicu, najprljavijem boksaču na svijetu, bila je rođena.
“On je najprljaviji borac kojeg sam ikad vidio. Koristio je sve zabranjene udarce”, rekao je Burley poslije meča. “Kada se boriš za život, boriš se uz pomoć svakog mogućeg trika ako si pametan. Da nisam znao devet milijardi trikova, nikad ne bih postao prvak”, odgovorit će mu Fritzie gotovo šest godina kasnije.
“Najopakiji kurvin sin na svijetu” kopao je oči protivnicima i udarao ih u jaja
“Fritzie Zivic nije bio strašan udarač (iako je znao jako odalamiti), ali je imao bradu za kakvu bi mnogi ubili i bio je, naravno, najgrublji, najopakiji kurvin sin u ringu baš svaki put kad se borio.” Ovom rečenicom je portal boxing247 opisao hrvatsko-američkog borca u tekstu pod naslovom “Fritzie Zivic – Najveći najprljaviji borac svih vremena?”
Još od najranijih dana karijere Zivic je postao poznat kao sjajan borac u klinču. Nije imao velik raspon ruku, ali to nije bila primarna motivacija za blisku borbu. U klinču je sucu puno teže vidjeti zabranjene poteze, a on ih je imao na bacanje.
Sva svjedočanstva tog vremena pričaju o Fritzijevim trikovima. Nije se libio baš ničega. Udarao je suparnika glavom u glavu, kopao im je oči, pljuvao ih, gurao im bradu u grkljan, a posebna specijalnost bila su mu udarci u jaja.
Nije se libio takvih poteza ni u najvećim mečevima karijere, a netom prije umirovljenja je cinično priznao kako su mu udarci ispod pojasa donijeli najviše novca u životu. Za dečka koji se odmalena tukao na ulici, to je bio najnormalniji udarac. No, pitsburški mediji prozvali su ga “Gentlemanly dirty fighter”. Naime, Fritzie se nakon svakog svojeg prekršaja ispričao suparniku.
Ironija sudbine je da niti jednom nije bio diskvalificiran zbog svog stila, što barem djelomično govori o njegovoj umješnosti u prevari. Al Davis, bivši prvak svijeta i njegov protivnik, nije bio te sreće. Jedinu pobjedu diskvalifikacijom Fritzie je upisao baš protiv njega.
Novine su borbu u Madison Square Gardenu osudile kao divljaštvo za najniže mase, a semafor na kojem su se brojali Davisovi udarci u međunožje zaustavio se na brojci deset. Sudac je prekinuo borbu, a Davis je ušao u povijest kao prvi i zadnji borac koji je pokazao Fritzieju koliko je gorak lijek koji je svima ubrizgavao.
Prije borbe karijere je odabrao Cadillac. Onda je pobijedio najvećeg i šokirao svijet
Trebalo je točno 130 mečeva i 101 pobjeda da Fritzie dobije napad na pojas prvaka svijeta u velter kategoriji. Meč je organiziran 4. listopada 1940. godine, u legendarnom Madison Square Gardenu pred 12 tisuća Njujorčana.
Protivnik mu je bio najteži mogući – Henry Armstrong, čovjek koji je važio za najboljeg boksača u povijesti. Do meča sa Zivicem imao je 111 pobjeda u 133 meča. Postao je prvi čovjek u povijesti koji je držao pojas u tri različite kategorije. I to u vrijeme kada je bilo samo osam kategorija, s po jednim prvakom.
Do meča za prvaka s Fritzijem pojas je obranio 13 puta, a u dvadeset zadnjih mečeva imao je 16 pobjeda nokautom. Prije toga je držao rekord od čak 28 pobjeda zaredom, a sve ih je ostvario 1937. i 1938. godine. Kladioničari su hrvatsko-američkom borcu davali tek 25% šanse za pobjedu i na početku je izgledalo kao da je to bilo s dobrim razlogom.
Armstrong je pobjeđivao, ali je, prema Zivicevim tvrdnjama, to činio prljavo. “Udarao me laktovima i ramenom u čelo. Znate da mogu uzvratiti, ali me bilo strah da me diskvalificiraju”, rekao je Fritzie nakon meča. No, sredinom meča od 15 rundi odvukao je borbu na svoj mlin. Bila je to tučnjava s ulice koju su samo ugostili u najvećem svjetskom boksačkom hramu.
Umjesto boksa, gledatelji su gledali neprekidni klinč i udarce ispod pojasa. Takav stil ni Armstrongu nije bio stran i nije se previše bunio. Prema nekoliko izvora koji koketiraju s mitom, a ne stvarnim citatom, čak je i sudac u ringu odlučio dozvoliti prljave poteze jer je vidio da to žele oba borca.
Do devete runde Zivic je suparniku zatvorio oba oka i u zadnjih šest rundi je velikim preokretom stigao do pobjede na bodove. Iako mu nitko nije davao šansu, Zivic je još prije meča otišao u autosalon i odabrao Cadillac koji će kupiti od bonusa za pobjedu. “Vidio sam kako mi Cadillac klizi iz ruku i znao sam da moram zapeti”, rekao je kasnije.
Uzvrat je bio najveći boksački meč u povijesti. Tesla je bio prorok pa ga je pozvao na večeru
Tri mjeseca kasnije dogovoren je revanš. Bila je to dotad najveća borba u povijesti boksa, a u Madison Square Gardenu sada je bilo dvostruko više ljudi, malo manje od 24 tisuće. Time je srušen rekord kada je riječ o boksačkim mečevima na zatvorenom. Rekord do danas nije srušen.
Zivic je ovog puta slavio tehničkim nokautom u 12. rundi. Bio je to 134. meč u karijeri Henryja Armstronga i prvi put da je doživio nokaut još od svog prvog meča, deset godina ranije. Ovog puta je za meč zaradio, prema United Pressu, 25 tisuća dolara – 10 puta više nego u prvom meču za titulu.
Poslije meča dobio je poseban poziv. Skupa sa sva četiri brata završio je na večeri s Nikolom Teslom, zemljakom koji ga je pozvao da pobjedu proslave u hotelskoj sobi u kojoj je živio u najvećem američkom gradu.
No, to mu nije bio prvi susret s genijalnim fizičarem. Tesla i on su se vidjeli nekoliko puta uoči njegovog revanša s Armstrongom. Nekoliko izvora tvrdi da je Tesla tada imao proročanske riječi. “Srušit ćeš ga, sinko, nokautom”, poručio je boksaču.
Izgubio je titulu. Više nikad nije bio na vrhu, ali davao je lekcije velikanima
Fritzijev ples s pojasom oko struka nije dugo trajao. Već u drugoj obrani naslova, u srpnju 1941. godine, porazio ga je Freddie Cochrane. Hrvatski komet mu je uzvratio godinu dana kasnije, ali ne u borbi za titulu.
Mr. Tough on Tough se nikad više nije borio za pojas prvaka, ali je boksao s nekim od najvećih boraca u povijesti. Impozantno zvuči podatak da je u karijeri boksao s devet različitih svjetskih prvaka i sedam budućih članova Kuće slavnih.
Među svjetskim imenima protiv koje se borio, a neke je i pobjeđivao – poput Lewa Jenkinsa, Beaua Jacka, Boba Montgomeryja, Tommyja Bella, Billyja Arnolda i Freddieja Archera, posebno se ističu dva boksača.
Prvi je Sugar Ray Robinson, čovjek koji je držao pojas prvaka u četiri različite kategorije i kojeg je kultni Ring proglasio najboljim boksačem u povijesti. Borili su se dvaput, a Sugar Ray je oba puta pobijedio.
Prvi put mu je pružio itekako dobar otpor i izgubio je na bodove, iako su američki mediji pisali kako bi remi bio pravedniji ishod. U revanšu je poražen tehničkim nokautom. No, ostavio je velik utisak na Sugar Raya Robinsona, ali i američku javnost.
Bio je jedan od ne previše bijelih boraca koji nisu bježali od crnih fajtera i koji nisu diskriminirali glavu koje boje kože treba udarati dok god lova kapa. Sugar Ray ga je posebno nahvalio nakon drugog meča.
“Bio je najinteligentniji borac s kojim sam se ikad borio. Pokazao mi je kako možeš natjerati suparnika da sam sebi ozlijedi oko. Ulovio bi me za vrat nakon kontre i privukao moju glavu na svoju tako da me udari čelom u oko. Više sam naučio u dvije borbe protiv njega nego u svim ostalim zajedno”, rekao je Robinson.
Još jedan dobro poznati Fritziejev protivnik bio je veliki Jake LaMotta, isti onaj kojeg je Robert De Niro utjelovio u Raging Bullu, jednom od najboljih sportskih filmova koji su ikad napravljeni. Koliko su oba borca bila luda i željna borba govori činjenica da su se borili čak četiri puta.
Sva četiri meča dogodila su se u pet i pol mjeseci, a talijansko-američki borac je odnio tri pobjede. Posebno je ostala upamćena treća borba kada je LaMotta slavio podijeljenom odlukom sudaca, a publika u njegovom New Yorku ga je izviždala, što govori kakav je status Zivic stekao. U zadnjoj međusobnoj borbi LaMotti su oduzete dvije runde zbog udaraca u međunožje, ali svejedno je pobijedio.
Da je imao goru bradu, lakše bi mu bilo u životu
Fritzie se umirovio 1949. godine kao 36-godišnji borac. Uspio je 1944. i 1945. godine u kratkim pauzama između mečeva odraditi vojni rok, a u bazi u San Antoniju je služio kao rezervist u ratu u kojem će SAD uskoro pobijediti.
Nakon karijere je radio baš sve. U pedesetima i šezdesetima bio je trener i promotor, vlasnik kafića i poslovođa, prodavao je pivo i viski, konobario je, radio u toplani i bio je zavarivač. Jedno vrijeme okušao se čak i u ulozi DJ-a. Kraj poslovne karijere proveo je u građevini, a njegovu popularnost često su koristili vođe sindikata kao zaštitno lice ispred svojih ideja.
Nažalost, pokazalo se da je bio pretvrd za svoje dobro. Predugo se borio i previše je batina primio. Da je nekad lakše pao, pretrpio bi mnogo manju štetu. Početkom osamdesetih razvio je Alzheimerovu bolest i otišao je na liječenje u veteransku bolnicu.
Moždani udar doživio je 1982. godine i nakon toga više nije mogao govoriti, a dvije godine kasnije je umro. Točno deset godina nakon smrti ušao je u boksačku Kuću slavnih u njujorškoj Canastoti, a iza sebe je ostavio ženu Helenu i troje djece.
Pokopan je na groblju sv. Nikole u Pittsburghu koje je točno 7279 kilometara udaljeno od Bosiljeva iz kojeg se njegov otac otisnuo na drugi kraj svijeta kako bi ostvario san milijuna Europljana i prehranio svoju obitelj.
No, za razliku od svih onih koji su bolju budućnost vidjeli u poslu od 8 do 16 i mirnom suživotu u predgrađu, sin Josipa Živića je taj san ostvario prolijevanjem krvi, laktarenjem u zube i udaranjem u jaja. Od svih ljudi koji su ostvarili američki san, Fritzie je to učinio najprljavije.
A od svih onih koji su od rođenja titulu najjačeg jurili po dvorištima, birtijama i ringovima diljem svijeta, malo ih je to radilo bolje od Fritzieja. Ulice Pittsburgha i SAD-a i danas pamte kako je udarao Hrvatski komet. Pa ako treba, i ispod pojasa.
Source: index.hr