Kad bi Dinamo izgubio, legendarni Čik kažnjavao bi obitelj poljoprivrednim radovima

NA DANAŠNJI dan 1923. godine rođen je Zlatko Čajkovski, bivši nogometaš zagrebačkog HAŠK-a i jedan od najboljih europskih nogometnih trenera svoje ere, koji je pet godina vodio i Bayern München. Kada se 1970. vratio kući i preuzeo Dinamo, veliku priču i intervju s njim napravio je Aleksa Vojnović za časopis Start, a prenosimo ga u suradnji s Yugopapirom.

NOGOMETNI Napoleon ležao je na vrelom pijesku Kraljevske plaže u Miločeru nedaleko od Budve i slagao najčudniji pasijans koji sam ikad vidio. Umjesto pikova i trefova redao je sličice Dinamovih igrača. Slučajni kibici sa strane – Džajić, Melić, Radenković i Đorić – pažljivo su motrili kakav će biti poredak… Svoje primjedbe držali su za sebe.

Kada su Rora, Ramljak, Gračanin, Cvek, Čerček i ostali po tko zna koji put promijenili pozicije, usudio sam se prekinuti tišinu: “Nova strategija?”

“Ma ne”, mrzovoljno je mahnuo rukom novi komandant Plavih. “Upravo se upoznajem s igračima i trudim se da ih uputim. Koji je ovo?” upitao nas je pokazavši jednu od fotografija.

“Pa to je Rora!” odgovorili smo pomalo začuđeno.

“A ovo je taj Rora! Zgodan dečko”, promrmlja Čik i oklijevajući položi Krasnodarovu sličicu na pijesak s lijeve strane.

Iza mojih leđa, na pristojnoj udaljenosti, zastajkivali su njemački turisti i šaputali: “Pogledajte, Čajkovski! On je stvorio Beckenbauera i Müllera… nogometni čudotvorac… što li sprema u svojoj domovini?”

Čikovo djetinjstvo

Ocu stolaru nikako nije išlo u glavu da se nov novcat kaput može naprosto zaboraviti na cesti i skinuo je remen s hlača da kazni neposlušnog sina. Zajapuren od suza i čestito isprašena tura, dečko je priznao:

“Tata, postavio sam ga umjesto golštange, i tamo je ostao… Ja sam ponio kući loptu…”

Iz susjednog dvorišta tog je časa zaorilo: “Čik, izađi… Čik, donesi loptu…”

Otac se smrknuo: “Prebit ću te kao vola ako te još jednom vidim s loptom, primi se knjige, od lopte se ne živi…”

Bilo je to prvi put da je tata Čajkovski čuo kako njegova starijeg sina zovu Čik. Jednom ga je zanimalo zašto. “Pušiš li iza mojih leđa?”

“Ne, tata. Ja sam uvijek najmanji u momčadi, pikavac, i tako sam ispao čik…”

Mališa iz Maksimirske nije prosvjedovao protiv nadimka jer je zaista bio – čik u usporedbi s vršnjacima. Jedino ga je spopadala neizreciva tuga kada bi ga treneri gurali s igrališta: “Idi, mali, kući pa dođi kad narasteš…”

Ali Čik nije više rastao. Zaustavio se na svojoj napoleonskoj visini od 164 centimetra; pokazalo se dovoljno za najveće plime na nogometnim stadionima. Nekoliko godina nakon toga Jugoslavija je živjela u zabludi da je Čik skraćenica prezimena Čajkovski…

Čik ne priznaje poraz

Klinci koji su igrali s Čikom nisu smjeli izgubiti. Ako bi se to i dogodilo, utakmica se produžavala do u beskonačnost, sve dok protivnik ne bi bio pobijeđen. Ništa zato ako su pri posljednjem naletu na gol pukle jedine cipele… Ništa zato ako se do stadiona putovalo na pulferu tramvaja… Ništa zato ako se radi treninga ostalo bez ručka… Ništa zato ako je protivnik bio jači… Pobijediti se moralo!

Lomilo se prozorska stakla, bježalo pred razbješnjelim policajcima, krijumčarilo loptu u crkvu na obavezne školske mise, sastavljala momčad pod satom matematike ili zbornog pjevanja. Tata Čajkovski je negodovao: “Moj Zlatko sav se pretvorio u loptu.”

Da zlo bude veće, i mlađi sin Željko krenuo je istim stopama. Nije ni čudo, ugledao se u brata. Otad su udvoje čučali kao prosjaci kraj stativa i bili presretni kada im se pružila prilika da vrate loptu koja je bila ispucana izvan igrališta. Lopte su bratski dijelili, svatko je znao kada na njega dolazi red da potrči za loptom.

Jedna slučajno odlično vraćena lopta pomogla je Čiku da navuče pravi dres. Bilo je to na treningu haškovaca. Čik je pojurio i iz sve snage šutirao. Golman se uzalud bacio. Trener se oduševio i potapšao ga po ramenu: “Mali, od sutra si naš!”

Već sutradan bio je zapečaćen životni poziv malog: obuo je kopačke! Iako više pred njim nije ležala krpenjača ili deset puta lijepljena lopta s otpada, u njemu je odzvanjao nekadašnji poklič s ulice: “Dečki, moramo pobijediti!” I danas, u 47. godini, kao jedan od najbolje plaćenih europskih trenera, Čik s indignacijom ponavlja:

“Pozelenim kad čujem da je neka momčad izvanredno igrala, ali je na kraju izgubila. Slušajte, kakva je to onda momčad? Može ili se igrati lijepo i gubiti? Glupost, to nije nogomet.”

Njegovo Veličanstvo Nogomet

Nema žrtve koju Čik ne bi podnio Njegovu Veličanstvu Nogometu. Trenirao je s tek prišivenim vrškom nosa, po cičoj zimi trčao “runde” da bi očuvao kondiciju, po dva puta prije utakmice dolazio provjeriti svoje kopačke i dres… I netko će reći: isplatilo mu se. Jest, točno je! Poslije desetogodišnjeg izbivanja vratio se u rodni grad s titulom profesora nogometa, zavidnom trenerskom reputacijom u Izraelu, Turskoj, Nizozemskoj, SR Njemačkoj i pozamašnim deviznim računom. Kao što je poznato, samo njegova vila u Münchenu procjenjuje se na 150.000 dolara.

Kako se taj uspon odrazio na njegove najbliže?

Supruga Rada (poslije 23 godine braka): “Njemu je na prvom mjestu nogomet pa tek onda obitelj. Kad smo krenuli u svijet, živjeli smo slabo. Stalno s djecom i kovčezima na putu. Dok je još bio igrač i mogao nešto iskoristiti, nije imao ništa… Zamislite, oženio se u svom jednom jedinom odijelu. Izgubili smo nekoliko stanova. Obećali su nama, a dali drugima… Jedva čekam da se oslobodi nogometa. Uvijek sam sama. I prije kada je igrao i sada kada trenira momčadi.”

Ipak su Rada i Zlatko Čajkovski jedinstven bračni čar. Čik kaže: “Žena mora imati razumijevanja. Na primjer, kada smo se uzeli, Rada nije znala što je nogomet, nije imala pojma tko je Čajkovski. Postepeno se izmijenila i danas gleda sve moje utakmice. Nema zime ili kiše koja bi je otjerala s tribine. I, naravno, ako čovjek ima takvu ženu, mora uspjeti. Rada je postala pravi ekspert za nogomet i ja se vrlo često s njom dogovaram.

Često mi poslije utakmice kaže: ‘Nešto ne klapa u ekipi. Možda su igrači premoreni. Idi s njima na tri-četiri dana na logorovanje, vidjet ćeš da će biti bolje.’ Razumijete, ona to meni kaže iako više želi da sam s njom i djecom. Ja je poslušam. Uostalom, obično je to tada i moje mišljenje.”

A kako je u kući Čajkovskih nakon utakmica?

Kćerka Vesna (21 godina): “Ako tatin tim pobijedi, bog bogova. Idemo na izlete, roštilj radi punom parom. Kuća trešti od muzike. Dogodi li se obratno, ne pitajte. Čuje se muha u letu, a ako smo slučajno u našoj vili, nije isključeno da su na redu poljoprivredni radovi, generalno uređenje i čišćenje. Tada nam se učini da smo i mi igrali u toj momčadi koja je izgubila pa pošto smo igrali loše, red je da i ispaštamo. Tako vam je to kada je glava obitelji nogometna klasa…”

Kamo s milijunima?

Čikov povratak uznemirio je duhove. Ne samo zbog toga što se očekuje da napravi čudo na stadionima već i zbog svote koju je navodno primio da bi ostao u zemlji.

Koliko stoji “Dinamo” njegovo dvogodišnje zadržavanje u Zagrebu?

“Sasvim slučajno prihvatio sam trenirati dinamovce. Za potpis ugovora dobio sam 20 milijuna starih dinara, dok će mi mjesečna plaća iznositi milijun i sto tisuća starih dinara neto. To je prilično beznačajan novac prema onome što sam primao, na primjer, u SR Njemačkoj. Ondje sam samo u jednoj jedinoj godini, kada smo osvojili naslov prvaka države i Europe, primio 370.000 maraka.”

Kakav auto vozite?

“Zasad imamo tri automobila. Ja vozim Citroena, žena Karmanna-1600, kćerka Volkswagen, a sinu ću kupiti motorkotač Zündapp.”

Radoznale zanima što ćete s novcima?

“Točno je da sam bio najbolje plaćen trener svih vremena, ali je isto tako točno da sam to zaslužio sve do posljednjeg dinara. Ja sam uvijek unaprijed pravio ugovor za plasman u boljem razredu, tako da sam redovno primao premije za svaku utakmicu. Prema mojim računima, više sam zaradio na premijama nego na plaći. Obećavao sam pobjedu i osvajao sam je. A red je da se pobjeda plati…

Da je po meni, ja bih se već povukao u miran život, i bilo bi tako da nemam djece. Nastanio bih se stalno u Jugoslaviji, kupio bih kuću u Zagrebu ili na moru i objesio trenersku zviždaljku o klin. Ovako, čekam… Želim kćeri otvoriti kozmetički salon, a sina pripremiti za nogomet. Vjerujem da će me naslijediti.”

Tajna uspjeha

Činjenica je da su svi klubovi koje je Čik trenirao postigli izvanredne rezultate. U čemu je tajna?

“Prilikom odabiranja igrača ne smiju prevladavati simpatije. Mora igrati onaj koji je bolji, to je prvo. Zatim, svaki igrač treba sam sebe izgrađivati. Trener ne smije biti policajac i proganjati igrače po gostionicama. Čim je igrač toliko nediscipliniran da zakašnjava na trening, pije, puši i vodi neuredan život, od njega se ne može ništa očekivati.

Tu su Nijemci najbolji. Englezi, na primjer, i piju i puše, kakve to veze ima s kondicijom? Nakon toga dolaze konstantni treninzi, i to tri puta dnevno. Ja sam prvi u SR Njemačkoj uveo trening u 7 ujutro, u 11 i u 17 sati poslije podne.”

A što ako se igrač ne pokorava takvom režimu?

“Onda leti van s terena bez pardona. Tako sam u Buenos Airesu izbacio Beckenbauera, sadašnju nogometnu zvijezdu SR Njemačke. Zakasnio momak na zagrijavanje pred utakmicu. I što ću? Naredio sam mu da se svuče i čeka u kabini. Poslije sam ga pustio da igra. Napokon, on je bio prvi plakatirani igrač.

Ali moj se Franz fino pokorio i nakon toga, gdje god smo bili, pristojno bi pitao: ‘Mogu li, gospodine treneru, ovo ili ono…’ I još nešto: svaki igrač mora se sam brinuti o svojoj opremi. On mora narediti oružaru što će mu popraviti, dotjerati, zamijeniti…

Moji profesionalci sami su mijenjali čepove na kopačkama… Nema ničeg besmislenijeg od klizanja igrača na terenu zato što je trava mokra. Svakog takvog izbacio bih nemilice iz igre. Što to znači, molim vas? Zato što je neuredan, on će se pred publikom producirati kao klaun! Štogod!”

Je li vam se nekad neki igrač suprotstavio?

“Nije! Zaista me zanima kako bi to izgledalo. Trener prije svega mora biti autoritet za igrača. Ne samo da ga podučava riječima, on mu je dužan pokazati kako se što izvodi. Ja još uvijek, na svu sreću, igram bolje od većine igrača koje sam trenirao pa, prema tome, nikakvo suprotstavljanje ne dolazi u obzir.

Nema ničeg goreg nego kada se igrači uvjere da je trener bezveznjak. Uzalud mu onda sva dobra volja. Lijepo je biti trener, ali to stoji mnogo živaca. Ja svaku utakmicu proživljavam na klupi s isto toliko znoja kao da je sam igram…”

Svaka pobjeda vašeg kluba za vas je osobni uspjeh?

“Tako mora biti. Pred utakmicu odnosim se prema svojim igračima kao mačka prema mačićima. Tjeram ih u krevet, određujem hranu, određujem loptu za trening, loptu za utakmicu. Savjetujem svakog pojedinačno. Moj je osnovni cilj da naučim igrača misliti, ali ne da misli kao pojedinac, već da bude funkcionalan kotačić u mehanizmu koji se zove reprezentacija. To je najvažniji preduvjet za pobjedu.

Tko gubi? Gubi onaj koji ima slabiju kondiciju, gubi onaj koji utakmicu doživljava šablonski. Nogometaš nije baletan, on mora trčati muški, mora biti brz, okretan, mora podnijeti muške sukobe.”

Kako ocjenjujete sadašnji Dinamo?

“Koliko sam čuo i koliko sam dosad vidio, radit ću s kvalitetnim igračima. Vjerujem da ću uspjeti, makar smatram da to neće biti lako. Naravno, izmijenit ću režim treninga. Unijet ću ono što sam dosad u praksi provodio… A što? Čut će se.”

Što bi morao posjedovati najbolji tim na svijetu?

“Jugoslavensku maštovitost, njemačku upornost, brazilsku hladnokrvnost i englesku školu.”

Utakmica života

Ne jednom događalo se da je Čik igrao protiv brata Željka. U to vrijeme Čik je bio u Partizanu, a Željko u Dinamu. Na takve utakmice veliki broj gledatelja dolazio je samo zato da vidi sukob braće Čajkovski. Jedna je izazvala pravi urnebes na stadionu u Beogradu.

Čik je nikad neće zaboraviti:

“Dakle, tada su dinamovci prevršili svaku mjeru. Držali su me tako da nisam mogao mrdnuti, i to rukama i nogama. Čak su mi i dres poderali. Wölfl me zadirkivao: ‘Dečkec, kaj se ljutiš? Pa vidiš da vodimo s jedan nula.’ Nekako baš nakon tih njegovih riječi netko me oborio kao cjepanicu. Da mi je barem lopta bila kod nogu, nego tek tako, iz čista mira…

Meni pjena na usta. Dosta mi je takve igre i tih bezobraznih dinamovaca. Dignem se i očima potražim prve plave štucne. Nisu bile daleko od mene. Jurnuo sam kao ris, opalio Plavog nogom u tur, a zatim sam ga još jednom sapleo dok je padao. Mislim: upamtit će, gadovi, kad su me rušili. Pogledam bolje, a ono se na zemlji previja moj rođeni brat. Sagnem se, poljubim ga i kažem mu: ‘Braco, oprosti, takav je nogomet…'”

Još neka dramatična utakmica?

“S Rusima na Olimpijadi u Tampereu 1952. kada smo nakon one famozne utakmice u ponovljenom susretu pobijedili u produžetku. To je upravo klasičan primjer kako rukovodstvo s klupe može izgubiti utakmicu. Kakav besmisao: oni su nas nakon vodstva od 5:1 natjerali da igramo defenzivno… Onda još jedna kada sam gostovao u Dinamu protiv Rapida i kada smo pobijedili sa 6:1…”

Čikov govor podsjeća na njegovu igru. Žustar je, jezgrovit, dinamičan, ne dopušta kompromise. Sve se svodi na jednu riječ, na – pobjedu. Taj simpatični debeljko, zakleti nepušač i izjelica, po vlastitom priznanju, vlada se sasvim u skladu s odgovorom koji je dao njemačkim novinarima kada su primijetili da se vrlo loše izražava na njihovu jeziku:

“Ja sam došao da vas učim nogometu, a ne da vi mene učite svom jeziku!”

Source: index.hr