Kako su se jugoslavenske nogometne zvijezde izblamirale na Univerzijadi u Zagrebu

PRIJE 35 godina u Zagrebu se od 8. do 19. srpnja održavala Univerzijada, natjecanje najboljih svjetskih studenata. U pokušaju da osvoji što više medalja Jugoslavija je nogometnu momčad nakrcala najvećim mladim zvijezdama “jugolige”, koje su se svejedno izblamirale, o čemu svjedoči tekst Darka Tironija za Sprint, koji prenosimo u suradnji s Yugo Papirom.

SMOTRA je službeno otvorena prošle srijede, a samo dan kasnije praktično je okončana za naše nogometaše. Tek desetak dana nakon “ludog prijelaznog roka”, u kojemu su vedete sumnjivog znanja licitirale silnim milijardama (iz sveučilišne momčadi bili su to Mihajlović, Pančev, Šabanadžović, Tuce, Duraku…), hladno su spuštene na zemlju, tamo gdje većina od njih, intelektualno i nogometno, i pripada.

Više od svega, međutim, i od loših igara, tragičnih rezultata i čudnog ponašanja, peče nas tipično naša, “jugo-makinacija”. Uostalom, evo ilustracije: Prije utakmice protiv Južnokorejaca upitali smo njihova novinara o kakvoj se to, njihovoj naravno, momčadi radi. U odgovor, ruku na srce, nismo povjerovali, potražili smo drugog kosookog kolegu koji nam je opet kazao isto.

Korejci nisu mogli vjerovati

“Kod nas u Republici Koreji postoje dvije nogometne reprezentacije. Prva i najbolja je ona olimpijska, ona igra pod firmom A reprezentacije. Druga po jačini je ova koju smo doveli u Zagreb.”
Jesu li ovi momci doista svi studenti, nema li nekog “profića” među njima?
“Ni govora, svi su studenti, većinom na Fakultetu za sport. Uostalom, zašto pitate?”
Tako, iz puke radoznalosti. U našoj reprezentaciji, naime, svi su profesionalci, tek tu i tamo poneki student i to u slobodnom vremenu…
“Šalite se? Ne vjerujem!”
Ne šalimo se!
“Zašto to? Zar nisu ovo studentske igre, zašto ih ne poklonite studentima?”

Poslije utakmice Republika Koreja – Brazil novinari su pitali “crvenu sedamnaesticu”, odličnog napadača Kim San Gina, bi li volio na jesen doći u Jugoslaviju i igrati u nekoj profesionalnoj momčadi: “Ne bih! Želim završiti studij i igrati nogomet u Koreji!”

I tako, dok se protivnicima po glavi prvo vrzmao indeks, a tek onda lopta, naši su opet bili opterećeni svojim lažnim veličinama i vrijednostima. Nije ni čudo, kad ih od lipanjskih rokova zanima isključivo – prijelazni. A umjesto ocjena – “šuške!”

Incident u režiji Radmila Mihajlovića i Tonija Savevskog u restoranu već je zaboravljen, uostalom kao i nespretno i zakašnjelo priopćenje rukovodstva domaće sportske delegacije. No, nešto drugo non-stop tinja među našim nogometašima.

Svi su željeli biti drugdje, a morali su spavati po trojica u sobi

Svako malo šalju delegacije ili delegata na razne strane žaleći se na tretman koji imaju u “selu”. Teško je, naime, našim vrijednim nogometašima spavati po trojica u sobi.

Žale se, dalje, na tešku atmosferu, na umor poslije napornog prvenstva, na zabranu izlaska iz “sela” u sitnim satima (makar su u tim sitnim satima, čak i u noćima prije utakmice, neki članovi rukovodstva nogometne reprezentacije viđeni po zagrebačkim restoranima)…

Dinamovci su, jasno, željeli biti u Francuskoj s Dinamom, zvezdaši na odmoru, vardarovci u miru proslaviti naslov. Svatko je od njih, u biti, ljut što je ovdje, što ga “gnjavi” tamo neka Univerzijada i što to nije moglo proći bez njega.

Uostalom, takva je bila i reakcija Radmila Mihajlovića u Velikoj Gorici, kad ga je Toplak povukao s terena na utakmici protiv Sovjetskog Saveza: “Zašto me vadite, niste me trebali ni pozvati? Zašto ne pitate ostale kako igraju…”

Kapetan Katanec okrivio novinare

Poslije te iste utakmice kapetan Katanec napao je novinare i prozvao ih krivcima za poraz od 0:1: “Oni su krivi što smo olako shvatili Sovjete i podcijenili ih. Novinari su pisali o toj momčadi kao o bezveznjacima.”

A taj isti Katanec samo dan prije sjedio je na zaprešićkim tribinama i onim svojim karakterističnim izrazom lica posprdno komentirao igru protivnika: “Što ćete, kakva reprezentacija, takav i kapetan. Može i obrnuto, ako vam više paše.”

Pero Dujmović iz tehničke organizacije nogometnog turnira otkriva: “Jugoslavenska nogometna reprezentacija doista se nema pravo žaliti na bilo kakav tretman. Sve im je išlo na ruku, bili su tetošeni tijekom cijelih priprema, koje im je, uzgred rečeno, platila Univerzijada.

Osigurali smo im trening utakmice na onim igralištima gdje su kasnije službeno nastupali, jedino što im lopte nisu stigle na vrijeme. Spavaju po trojica u sobi? Pa što onda? To su studentske sobe, ako ne smetaju američkim studentima, zašto bi našima?”

Napokon, red je da “odmorimo” tlak i prestanemo pisati i razmišljati o našim reprezentativcima. Ima, naime, na tom nogometnom turniru mnogo lijepih stvari…

Brazilci plesali i nakon 16 primljenih golova, Sovjeti igrali u zeleno-bijelom

Temperamentni Južnokorejci se prije svake utakmice okupe na centru, pruže jedan drugome ruku, obećaju borbu do posljednje mrvice snage i krenu u bitku. A na treningu su još neobičniji. Svaki se igrač pokloni treneru prije početka treninga, u znak poštovanja prema učitelju.

Najsimpatičniji su, nekako, Brazilci. U prve tri utakmice fasovali su 16 komada, na terenu igrali maksimalno pošteno i u granicama svoje moći, a već na izlasku iz svlačionice zaboravljali bi nesreću i uz ritam sambe zaputili se u “selo”. Doista, pravi studenti koji su došli na svoje igre, igre mladosti i druženja.

Za Sovjetski Savez nastupa momčad prvoligaša Žalgiris iz Vilniusa. Igraju u zeleno-bijelim majicama, a ne u službenim sovjetskim. Objašnjenje je sljedeće: “Došli su u Zagreb pod imenom studentske sportske organizacije Burevjesnik.”

Zaslužili su sve komplimente. U nedjelju su igrali utakmicu redovnog kola sovjetskog prvenstva, u ponedjeljak preletjeli gotovo cijelu Europu i stigli u Zagreb, poslijepodne igrali u Zaprešiću protiv Koreje, a u utorak u Velikoj Gorici protiv Jugoslavije. U tri dana tri teške utakmice, plus putovanja – ali, ne bune se, nije im teško.

Svaka vam čast, studenti nogometaši!

Source: index.hr