Velimir Čubrić, odlazak legende zadarske košarke: najveća nagrada mu je bio aplauz publike i u tome je istinski uživao

U 84. godini preminuo je Velimir Čubrić, nekadašnji uspješni košarkaš Zadra, jedan od onih koji su bili utemeljitelji i dionici novog doba u ovom sportu.

Za neke se ljude govori da nikad ne ostare – uvijek žive, rade i razmišljaju isto, s jednakom voljom za životom i jednakom strašću prema radu kojemu su bili posvećeni. Upravo takav bio je, šjor Vele, kako su ga rado oslovljavali njegovi Zadrani, čovjek vedroga duha, uvijek spreman za dosjetku kojom bi opisivao svoj sportski, ali i život u svojoj njegovoj punini. Svoj košarkaški opus nije uspio oplemeniti naslovom prvaka države u svojem Zadru, jer je stjecajem životnih okolnosti morao u inozemstvo, gdje je proveo najveći dio svoga života. Ali je zato bio iznimno ponosan na 1957. godinu, pa je prije nekog vremena to prokomentirao na svoj osebujan način…

– Nekima će možda zvučati čudno, osobito zbog toga što se proslava prvog naslova prvaka bivše nam države i danas prepričava, međutim, ulazak, ili povratak, kako komu paše, Zadra u prvoligaško društvo 1957. godine nije ništa slabije proslavljen. Navijači su nas nosili od kavane “Central” do Jazina, sjećam se dobro da je na meni bio dres s brojem četiri. Moj prijatelj Benito nije prestajao svirati trubu, toliko žestoko da je dobio kilu. Ne izmišljam, znaju to dobro svjedoci toga vremena – prisjetio se barba Vele u jednoj priči za Slobodnu Dalmaciju. Košarka je bila njegov habitus, međutim, živio je sport punim plućima, jednako je ljubio rukomet i nogomet.

– Jako samo volio košarku, ništa manje nogomet, ali i rukomet, pa mi se jednom dogodilo da sam u istom danu odigrao tri utakmice u tri različita sporta. Ujutro sam kao član Rukometnog kluba Tornado igrao protiv Orkana iz Dugog Rata, poslijepodne kao igrač Bagata nogomet kontra drniškog DOŠK-a, te navečer košarku, suparnik nam je bila ljubljanska Olimpija. Jedino nisam bio vješt u plivanju i vaterpolu, jer da sam skočio u bazen ugušio bih se sigurno – iskazivao je Čubrić sportsku priču na svoj duhovit način.

Moglo bi se nizati brojne isječke iz Velinog kuta, jedna nam je ostala u dobrom sjećanju, riječ je o trenutku kad je odlučio otići prema boljim uvjetima za život.

– Jednog igrača Karlovca pitali su može li Luksemburgu preporučiti nekoga. On se sjetio mene, nisam previše razmišljao, otišao sam, potpisao ugovor i priča je brzo bila gotova. Ali, na moje iznenađenje, prije sam otišao na radno mjesto u tvornici “Commericial – hydraulic” nego na trening s momčadi. Odmah mi je bilo jasno kako se moram posvetiti poslu od kojeg ću živjeti više nego košarci.

Meni je konkretno u Zadru najveća nagrada bio aplauz publike i u tome sam istinski uživao. Ali sam uživao igrati i u Beogradu, sjećam se naše pobjede protiv Crvene zvezde 112:106, a beogradski “Sport” sutradan piše: “Ovako nešto možete samo vidjeti u kinu na sportskim žurnalima prije filma kad su se prikazivali isječci iz igre Harlem Globetrottersa!” – podcrtao je Čubrić onodobno življenje zadarske košarke.

Uz sport, Čubrić je volio putovanja, vožnju motorom, četiri puta je nagrađivan za najbolje uređeni vrt u Petrčanima, jedno se vrijeme bavio i politikom. U tri navrata izborio je mandat za predsjednika Mjesnog odbora Petrčane, gdje je živio od 1996. godine do posljednjeg trenutka, kad je prestalo kucati njegovo srce kojim je grlio Zadar i košarku, kao i svoj rodni Pirovac. Vedrina i duh koju je lako prenosio na druge neka ostane zalog naraštajima koji ostaju, uz dužnu zahvalnost i poštovanje za sve ono što je dao zadarskom sportu, napose košarci.

Source: slobodnadalmacija.hr